nomes no trilho de navegação
Sladić (lat. Glycyrrhiza glabra) je višegodišnja, zeljasta biljka iz porodice mahunarki.
Druga imena: slatki korijen, gospino bilje, slatko drvo, slatki bagrem. Biljku ne treba miješati sa slatkom paprati (lat. Polypodium vulgare) koju takođe u nekim krajevma zovu sladić.
Sladić je višegodišnja, zeljasta biljka sa snažnim korijenovim sistemom. Biljka se razmnožava vegetativno, to jest korijen prodire duboko u zemlju i širi se horizontalno te na pojedinim mjestima iz zemlje izbijaju novi izdanci. Zbog ovako razgranjenog podzemnog sistema, slatki korijen je gotovo nemoguće uništiti na mjestima gdje se on javi. U proljeće, iz korijenovog sistema, izbijaju stabljike sa lišćem koje liče na lišće bagrema, alli je nešto sitnije i pod prstima ljepljivo. Cvjetovi su sitni, slabo ljubičaste boje. Sladić obično cvjeta od juna do avgusta. Cvjetovi su hemafrodični, to jest sadrže i tučak i prašnike (muške i ženske organe potrebne za razmnožavanje). Plod je mala mahuna, tamne boje sa 6-8 sjemenki.
Najvažniji ljekoviti sastojak droge je glicirizin, kojeg prema različitim autorima, ima od 5 pa do 20%. To je triterpenski saponin koji, ustvari, predstavlja kalijevu ili kalcijevu, sol glicirizinske kiseline. U čistome stanju elementi se teško mogu izolovati, jer se prilikom ekstrakcije hidrolizom razgrađuje na gliceritinsku kiselinu i dvije molekule glukoronske kiselina koja i daje poznati slatki ukus. Korijen također, sadrži više od 20 flavonskih heterozida, odnosno glikozida, od kojih treba navesti: likvirtin, likviritozid, likviritin-genin-7,4-dioki-flavon. Posebno su interesantni steroidi analogni ACTH (kortikotropin-hormon koji podstiče lučenje hormona kore nadbubrežnih žlijezda, naročito gliko-glikokokrtikoida).[1]
Najčešća upotreba sladića je u medincke svrhe, ali ekstrakt sladića se koristi za industrijske namjene kao pojačivać pjenušanja piva i u sredstvima za gašenje požara. Celuozna vlakna dobijena iz korijena se koriste u proizvodnji izolacionog materijala.[2]
Pojavom sintetičkih lijekova, sladić je bio skoro potpuno zaboravljen u savremenoj medicini, međutim krajem dvadesetok vijeka ponovo postaje korišten. Sadržaj glicirizina, pomaže izlučivanje toksina i otpadnih produkata metabolizma iz organizma. Ovaj proces se dešava preko bubrega, čime podržava rad jetre. Djeluje kao diuretik i depurativ, što je neobično važno za procese elimincije toksina. Flavonski heterozidi, koji korijenu i daju žutu boju, djeluju na upalne procese sluzokože, što je posebno važno kod oboljenja digestivnog trakta, te spazama koji se pri tome javljaju. Sadržaj steroida određuje digestivni karakter droge, te njeno antihistaminsko djelovanje. Sladić je oficijlno ljekovita biljka prema farmakopeji bivše Jugoslavije. Upotrebljava se Radix Glycyrrhizae (korijen). Oficijelna je biljka i prema Britanskoj farmakopeji: B.P.C. (1973) i Brit. Herb. Pharm (1983), i Europ. Pharmac. (1971)
Narodni ljekari koriste čaj od sladića[3] protiv grčevitog kašalja na nervnoj bazi, bronhitisa, traheitisa, i protiv tuberkuloze pluća. Koristi se i za gastritis, čir želuca i dvanaestopalačnog crijeva i protiv konstipacije. Prokuvan korijen sladića pomaže obnovi sluzokože pa se često dodaje u mješavinu za gastro i urolološki čaj[4].
Korijen sladića je jestiv i samljevem se koristi kao zamjena za šećer. Hemijska substanca glicirizin, koja se nalazi u korjenu je 50 puta slađa od glukoze. Ekstrakt se može koristiti kao zaslađivač u kolačima, sladoledima i napitcima. Ohlađen čaj od korijena je odličan za utoljavanje žeđi. Pored ljekovitosti, korijen sladića se dodaje u ostale ljekovite gorke čajeve i za poboljsanje ukusa.
Sladić (lat. Glycyrrhiza glabra) je višegodišnja, zeljasta biljka iz porodice mahunarki.
Druga imena: slatki korijen, gospino bilje, slatko drvo, slatki bagrem. Biljku ne treba miješati sa slatkom paprati (lat. Polypodium vulgare) koju takođe u nekim krajevma zovu sladić.
