Giboni su čovjekoliki majmuni, primati podgrupe "mali majmuni" iz porodice Hylobatidae. Prema ranijoj biosistematici, ova porodica je imala samo jedan rod (Hylobates), iz kojega su izdvojena tri nova, tako da se sada giboni svrstavaju u četiri roda. Naseljavaju tropske i suptropske kišne šume, od sjeveroistoka Indije do Indonezije, kao i ostrva Sumatra, Borneo i Java, a sjeverno do južne Kine.
Označavani su i kao mali majmuni, da bi ih razlikovaki od "velikih majmuna", u koje spadaju gorile, čimpanze i ljudi. Od njih se razlikuju po veličini i lahko uočljivom spolnom dimorfizmu, a po nekim morfološko- anatomskim detaljima više podsjećaju na psetolike majmune (Cynomorpha) koji se u engleskom jezičkom području pojedinačno označavaju kao monkey (=majmun). Za "velike majmune" u engleskom jeziku postoji posebna riječ (ape, apes) koja ih jasno određuje. Ta činjenica je mnogo puta dovela u zabunu pisce udžbenika na južnoslavenskim jezicima, koji su u ovdašnjem komuniciranju izazvali nepotrebnu zbrku pojmova.
Za razliku od "velikih majmuna", giboni ne prave gnijezda. Ali, kao i svi veliki majmuni i giboni su evoluirali u bezrepe majmune. Oni ispoljavaju vezanost spolnih parova, za razliku od većine velikih majmuna. Majstori su svog primarnog načina kretanja – brahijacije, njihajući se sa grane do grane i na udaljenostima do 15 m, pri brzinama do 55 km/h. Također mogu napraviti skokove dužine do 8 m i hodati dvonožno sa podignutim rukama za balansiranje. Oni su najbrži i najagilniji od svih stanovnika u krošnjama drveća – neletećih sisara.
U zavisnosti od vrste i spola, boja gibonskog krzna se mijenja od tamno do svijetlo smeđe nijanse, kao i negdje između crne i bijele. Rijetko su viđani potpuno bijeli giboni.
U gibonske vrste također spadaju: sijamanga, bijeloruki gibon (lar gibon) i huloka gibon.
Jedinstvenost anatomije gibona je u tome da im je zglob prednjih ekstremiteta kuglast, što omogućava biahijalne pokrete na njišućim granama. Ovo znatno smanjuje potrebnu količinu energije u gornjim udovima i torzu, a također smanjuje pritisak na rameni zglob. Giboni imaju duge prednje i zadnje udove sa dubokim razmacima između prvog i drugog prsta prednjih šaka. Krzno gibona je obično crno, sivo ili smeđe, ali često s bijelim biljezima na rukama, nogama i licu. Muški giboni ponekad dobijaju tamne mrlje na bijelim površinama da pokažu da su pogodan izbor za parenje. Neke vrste imaju proširene kese na grlu, koje se naduvavaju i služe za snažnije vibracije i odzvanjanje komora pri oglašavanju. Kod nekoliko vrsta, ova struktura je ogromna – jednaka veličini glave ove životinje. Njihov glas je mnogo snažniji od bilo kog ljudskog pjevača, iako imaju, u najboljem slučaju, polovinu visine nekog muškarca.[1]
Lobanje i zubi gibona liče onima kod velikih majmuna, a njihovi nosevi su slični onima kod svih uskonosnih majmuna. Zubna formula im je: gornja vilica= 2.1.2.3; donja = 2.1.2.3. (polovina vilice, redom: sjekutići, očnjaci, pretkuznjaci, kutnjaci). U rodu Siamang, kojih ima najviše (17) vrsta, izdvaja se po tome što na stopalima ima po dva prsta spojena, po čemu su izvedena i generička imena vrsta symphalangus i syndactylus.[2]
Određivanje starosti evolucijske historije ovoga roda je bilo veoma teško.[3] Najuvjerljivije dosadašnje procjene su odredile da se Nomascus iz zajedničke grupe sa drugim rodovima izdvojio prije oko 8 miliona godina, a Symphalangus i Hylobates prije oko 7 miliona godina. Na nivou vrste, Hylobates pileatus se udaljio od Hylobates lar i Hylobates agilis prije 3,9 miliona godina, a Hylobates lar i Hylobates agilis su bili razdvojeni prije 3,3 miliona godina.
Izumrli Bunopithecus sericus je gibon ili gibonoliki majmun, za kojeg se do nedavno mislio da je u bliskoj vezi sa hulok gibonima.
Familija je podijeljena u četiri roda na osnovi diploidnog hromosomskog broja u hromosomskoj garnituri:
Hylobates (2n=44),
Hoolock (2n=38),
Nomascus (2n=52) i
Symphalangus (2n=50).
Mnoge gibone je teško identificirati na osnovu boje krzna, tako da su identifikovani prema oglašavanju (Hylobates lar × Hylobates muelleri) ili genetičkim markerima. Ove morfološke nejasnoće dovele su do hibrida u zoološkim vrtovima. Zoološki vrtovi često primaju gibone nepoznatog porijekla i zbog toga se oslanjaju na morfološke varijacije ili oznake koje je nemoguće provjeriti da se odredi vrsta ili podvrsta. Tako se dešava da je uobičajeno da se jedinke različitih vrsta gibona, koje su pogrešno identifikovane, smještaju zajedno. Interspecijski i intergenerički hibridi također se javljaju i u divljini, gdje se granice različitih kategorja međusobno preklapaju.
Giboni su društvene životinje, veoma su teritorijalni i brane svoje granice energičnim vizuelnim i vokalnim ispoljavanjem. Mogu se čuti i na razdaljini od oko 1 km, a u tome se udružuju u duet reprodukcijskog para, u čemu im se ponekad pridružuju i mladi. Kod većine vrsta, mužjaci, a u nekim također i ženke, pjevaju i solo da privuku parnjake, kao i kod obilježavanju svoje teritorije.[6] "Pjesma" se može koristiti za identifikaciju ne samo koja vrsta gibona pjeva, nego i područje iz kojeg dolazi. Majstori su svog glavnog načina kretanja – brahijacije, njišući se od grane do grane na jednokratne udaljenosti do oko 15 m, pri brzinama i do 55 km/h. Kuglasti zglobovi omoguju im nenadmašnu brzinu i preciznost pri njihanju kroz drveće. Ipak, njihov način transporta može dovesti i do opasnosti kada grana pukne ili su dlanovi vlažni. Istraživači procjenjuju da većina gibona pati od prijeloma kosti – jednom ili više puta tokom života. Oni su najbrži i najagilniji od svih ne-sisarskih stanovnika u krošnjama stabla.
Većina vrsta gibona su ugrožene, prvenstveno zbog degradacije ili gubitka šumskih staništa.
Giboni su čovjekoliki majmuni, primati podgrupe "mali majmuni" iz porodice Hylobatidae. Prema ranijoj biosistematici, ova porodica je imala samo jedan rod (Hylobates), iz kojega su izdvojena tri nova, tako da se sada giboni svrstavaju u četiri roda. Naseljavaju tropske i suptropske kišne šume, od sjeveroistoka Indije do Indonezije, kao i ostrva Sumatra, Borneo i Java, a sjeverno do južne Kine.
