nomes no trilho de navegação
La familia Orobanchaceae, perteneciente al orde de les Lamiales, forma un grupu de plantes de flor con alredor de 25 xéneros y más de 200 especies. Munchos d'estos xéneros taben enantes incluyíos na familia Scrophulariaceae.
Esta familia, llargamente estendida, alcuéntrase principalmente en toles rexones templaes, sacante Suramérica y zones d'Australia y Nueva Zelanda. Solamente esisten unes cuantes especies tropicales africanes y americanes.
Los miembros d'esta familia son yerbes añales o perennes, holoparásitas o hemiparásitas. Les especies holoparásitas son totalmente parasitarias, escarecen de clorofila y son incapaces de realizar la fotosíntesis. Les hemiparásitas (tresferíes de la familia Scrophulariaceae) sí realicen la fotosíntesis a pesar de ser parasitarias.
Namái unes cuantes especies tienen un sistema radicular desenvueltu. La mayoría d'elles tienen una compacta y curtia masa de raigaños engrosaos o un gran órganu engrosáu, simple o compuestu. Los raigaños tán xuníes al so anfitrión per mediu de haustorios en forma de gabitu que suministren los nutrientes al parásitu.
Tienen amenorgaes fueyes escamoses sésiles y daqué carnoses. Estes pequeñes escames son simples, llanceolaes, oblongues o ovaes y dispuestes de forma alterna.
Les flores hermafrodites son billaterales y simétriques, naciendo en recímanos o espiguillas, o sencielles nel apéndiz del delgáu tarmu.
El mota tubular ta formáu por ente 2 a 5 sépalos, con 5 pétalos bilabiaos xuníos formando la corola. El llabiu cimeru ye bilabiáu, ente que l'inferior ye trilabiáu. tien dos estames curtios y dos llargos, que s'enserten nel mediu o na base del tubu de la corola, alternaos colos lóbulos del tubu. Puede haber un quintu estame maneru. Les anteres abrir de forma llonxitudinal. El pistilu ye unicelular y l'ovariu súperu.
La polinización ye efectuada polos inseutos.
El frutu ye dehiscente, non carnosu, de cápsula xuní-locular y contién ensame de minúscules granes endospérmicas, que son esvalixaes pol vientu a grandes distancies, amontando d'esta forma les posibilidaes d'atopar nuevos anfitriones.
Estes plantes, sacante les hemiparásitas, pueden tener tonalidaes marielles, marrones, púrpures o blanques, pero escarecen por completu de tonos verdes.
La familia escarez de relevancia económica, sacante delles especies perxudiciales pa les colleches.
La Lathraea foi clasificada tradicionalmente ente les Orobanchaceae, pero recién evidencies suxuren que tendría de ser tresferida a la familia Scrophulariaceae.
Esta páxina forma parte del wikiproyeutu Botánica, un esfuerciu collaborativu col fin d'ameyorar y organizar tolos conteníos rellacionaos con esti tema. Visita la páxina d'alderique del proyeutu pa collaborar y facer entrugues o suxerencies. La familia Orobanchaceae, perteneciente al orde de les Lamiales, forma un grupu de plantes de flor con alredor de 25 xéneros y más de 200 especies. Munchos d'estos xéneros taben enantes incluyíos na familia Scrophulariaceae.
Esta familia, llargamente estendida, alcuéntrase principalmente en toles rexones templaes, sacante Suramérica y zones d'Australia y Nueva Zelanda. Solamente esisten unes cuantes especies tropicales africanes y americanes.
Los miembros d'esta familia son yerbes añales o perennes, holoparásitas o hemiparásitas. Les especies holoparásitas son totalmente parasitarias, escarecen de clorofila y son incapaces de realizar la fotosíntesis. Les hemiparásitas (tresferíes de la familia Scrophulariaceae) sí realicen la fotosíntesis a pesar de ser parasitarias.
Orobanşkimilər (lat. Orobanchaceae) dalamazçiçəklilər dəstəsinə aid bitki fəsiləsi.
İkiləpəlilər ilə əlaqədar bu məqalə qaralama halındadır. Məqaləni redaktə edərək Vikipediyanı zənginləşdirin. Orobanşkimilər (lat. Orobanchaceae) dalamazçiçəklilər dəstəsinə aid bitki fəsiləsi.
Orobancàcia, Orobancàcies (Orobanchaceae) és una família de plantes amb flor de l'ordre de les Lamiales.
Les orobancàcies són pròpies dels països temperats de l'hemisferi boreal. La família comprèn uns 90 gèneres i unes 2000 espècies herbàcies, anuals o perennes. Molts del gèneres que la formen s'havien inclòs anteriorment en la família de les Escrofulariàcies.
Excepte el gènere Lindenbergia, tots els membres d'aquesta família són holoparàsits o hemiparàsits d'altres espermatòfits. Les espècies holoparàsites són completament parasítiques, sense clorofil·la, incapaces de realitzar la fotosíntesi: d'aquí que puguin ser de color groc, brunenc, violaci, però mai de tonalitats verdes. En canvi, les hemiparàsites (transferides de la família de les Escrofulariàcies) realitzen la fotosíntesi malgrat ser parasítiques.
L'aparell radical nul, o poc desenvolupat, s'ha transformat en haustoris que es fixen a les rels dels hostes per extreure'n aliment. Les tiges, d'uns 10 a 50 cm d'alçada, són dretes, no ramificades i més o menys glanduloses, de color violaci, brunenc, grogós o blanquinós. Les fulles són esparses, del mateix color que la tija, i estan reduïdes a bràctees esquamiformes. Les flors, agrupades en espigues al damunt de les tiges, són zigomorfes, amb corol·la bilabiada formada per 5 pètals soldats; l'androceu consta de 4 estams i l'ovari és súper, bicarpel·lar, però amb una sola cavitat, caràcter que permet diferenciar les orobancàcies de les escrofulariàcies. Als Països Catalans hi trobem el gènere Orobanche. Tant orobancàcies com escrofulariàcies presenten estaminodis, estams que resten estèrils al final del seu desenvolupament i no produeixen pol·len.
La Lathraea ha sigut classificada tradicionalment entre les Orobanchaceae, però recents evidències suggereixen que hauria de ser transferida a la família Scrophulariaceae.[1]
Orobancàcia, Orobancàcies (Orobanchaceae) és una família de plantes amb flor de l'ordre de les Lamiales.
Zárazovité (Orobanchaceae) je čeleď vyšších dvouděložných rostlin z řádu hluchavkotvaré (Lamiales). Jsou to nezelení parazité nebo zelení poloparazité přiživující se na kořenech jiných rostlin. Čeleď je celosvětově rozšířena a je zastoupena několika rody i v České republice. Mezi známější zástupce patří např. záraza, světlík, černýš a všivec.
Zárazovité jsou byliny, výjimečně i keře se střídavými nebo vstřícnými, zřídka i přeslenitými listy bez palistů. Odění rostlin je nejčastěji z jednoduchých, případně ze žlaznatých chlupů. Listy jsou jednoduché, často peřeně laločnaté až dělené, celokrajné nebo zubaté, u parazitů redukované na nezelené šupiny na dužnatém stonku. Žilnatina je zpeřená.
Květenství jsou úžlabní nebo vrcholová, nejčastěji hrozny, někdy jsou květy jednotlivé. Květy jsou oboupohlavné, souměrné. Kalich i koruna jsou nejčastěji srostlé z pěti lístků. Koruna je dvoupyská. Tyčinky jsou čtyři, někdy doplněné jedním staminodiem, přirostlé ke korunní trubce. Zástupci rodu kastileja mají květy často podepřené nápadně zbarvenými listeny. Semeník je svrchní, srostlý ze dvou plodolistů, s jedinou čnělkou a dvouramennou bliznou. V každém plodolistu je mnoho vajíček. Okolo báze semeníku je obvykle vyvinut nektáriový disk. Plodem je tobolka obsahující mnoho hranatých semen.[1]
Kvetoucí všivec Pedicularis kerneri
Detail květu zárazy Orobanche ramosa
Kvetoucí kastileja Castilleja lanata
Cistanche tubulosa
Agalinis fasciculata
Květy zárazovitých jsou opylovány včelami, vosami, mouchami nebo ptáky. Semena jsou šířena pravděpodobně větrem.[1]
Téměř všichni zástupci této čeledi jsou parazité nebo poloparazité, přichycující se pomocí specializovaných orgánů zvaných haustoria na kořeny hostitelských rostlin. Plně parazitičtí zástupci jsou nezelené rostliny s redukovanými listy a jsou zcela závislí na hostitelské rostlině, k níž jsou připojeni jedním a často mohutným haustoriem. Haustorium zasahuje do lýkové části cévních svazků hostitele, odkud čerpá asimiláty. Příkladem je rod záraza (Orobanche). Většina zástupců čeledi jsou však poloparazité, zelené rostliny které se na hostiteli pouze přiživují. Takové rostliny mají větší množství drobných haustorií, jež zasahují do dřevní části cévních svazků hostitele, odkud čerpají minerální látky. Mezi ně patří např. světlík (Euphrasia) a černýš (Melampyrum).[1][2]
Jednotlivé druhy parazitických zárazovitých mají často specifického hostitele. Zárazy produkují velké množství (až stovky tisíc) velmi drobných semen obsahujících jen nedokonale vyvinuté embryo. Jejich klíčení je vyvoláno chemickými látkami vylučovanými kořeny hostitelské rostliny jen do vzdálenosti několika milimetrů. Ze semene nejdříve vyrůstá nitkovitý útvar (prokaulom), který po napojení na hostitelský kořen vytvoří drobnou hlízku (základ budoucího haustoria), z níž teprve vyrůstá stonek.[2]
U některých rodů parazitických i poloparazitických zárazovitých (záraza, černýš, všivec, kastileja) bylo prokázáno, že na obranu proti herbivorům hromadí různé typy alkaloidů z hostitelské rostliny. Druhy Pedicularis semibarbata a Castilleja integra obsahují chinolizidinové alkaloidy, pokud rostou na vlčím bobu, a pyrrolizidinové alkaloidy, když parazitují na starčeku. Podobně byl prokázán pyrrolizidinový alkaloid lolin v druhu kokrhel menší, rostoucím na jílku mámivém.[3]
Cistanche salsa
Conopholis americana
Podbílek Lathraea rhodopaea
Kvetoucí Harveya speciosa
Čeleď zahrnuje v současném pojetí přes 2000 druhů v 99 rodech. Největší rody jsou všivec (Pedicularis, asi 600 až 800 druhů), kastileja (Castilleja, 160–200), světlík (Euphrasia, 170–350), záraza (Orobanche, 150) a Buchnera (100 druhů). Zárazovité jsou kosmopolitně rozšířeny. Nejvíce druhů se vyskytuje v severním mírném pásu, v Africe a na Madagaskaru.[4]
V české květeně je čeleď zastoupena rody černýš (Melampyrum, 6 druhů), světlík (Euphrasia, 9 druhů + 1 vyhynulý), všivec (Pedicularis, 4 + 1 vyhynulý), kokrhel (Rhinanthus, 4 druhy), záraza (Orobanche, 16 druhů) a druhy zdravínek jarní (Odontites vernus), lepnice alpská (Bartsia alpina) a podbílek šupinatý (Lathraea squamaria).[5]
Zdravínek jarní (Odontites vernus)
Kokrhel menší (Rhinanthus minor)
Černýš rolní (Melampyrum arvense)
Lepnice alpská (Bartsia alpina)
Podbílek šupinatý (Lathraea squamaria)
Nezelení parazité jsou v květeně Evropy zastoupeni celkem asi 56 druhy záraz (Orobanche, zvl. ve Středomoří), dále třemi druhy podbílku (Lathraea) a druhy Cistanche phelypaea, Phelypaea boissieri (Středomoří) a Boschniakia rossica, Cistanche salsa a Phelypaea coccinea (Rusko). Z dalších zárazovitých jsou to především rody, které jsou domácí i u nás: světlík (Euphrasia, asi 58 druhů, často endemity), všivec (Pedicularis, asi 50), kokrhel (Rhianthus, 34), černýš (Melampyrum, 25), zdravínek (Odontites, 17) a lepnice (Bartsia, 3), dále ve Středomoří druhy Siphonostegia syriaca, Parentucellia latifolia, Parentucellia viscosa, v Alpách a jižní Evropě hornice alpská (Tozzia alpina), v Rusku Cymbaria borysthenica a 3 druhy rodu Castilleja.[6]
Cistanche phelypaea subsp. lutea
Záraza bílá (Orobanche alba)
Parentucellia viscosa
Všivec Pedicularis pyrenaica
Hornice alpská (Tozzia alpina)
Klasickými obsahovými látkami jsou fenolické glykosidy a iridoidy. Mnohé druhy obsahují orobanchin, způsobující černání rostlin při sušení[1] (tato vlastnost dala název černýši).
Hlavní účinnou látkou světlíku lékařského (Euphrasia rostkoviana) je iridoidní glykosid aukubin.[7]
V klasickém pojetí obsahovala čeleď zárazovité pouze 15 rodů a asi 180 druhů obligátně parazitických rostlin.[8] Ostatní, poloparazitické rody byly řazeny do podčeledi Rhinanthoideae čeledi krtičníkovité (Scrophulariaceae) společně s plně autotrofními rody, jako je např. rozrazil (Veronica). Základním rozlišovacím znakem mezi čeleděmi zárazovité a krtičníkovité byl kromě způsobu výživy především typ placentace (parietální versus axilární). Molekulárními metodami bylo zjištěno, že zatímco haustoria se v průběhu vývoje této skupiny objevila jen jedenkrát, k přechodu na plný parazitismus došlo v rámci čeledi zárazovité v několika nezávislých případech.[1]
V roce 2011 byla na základě fylogenetických studií ustavena nová čeleď Rehmanniaceae obsahující dva rody řazené v systému APG dosud do čeledi Orobanchaceae: Rehmannia a Trianaeophora. Čeleď Rehmanniaceae tvoří podle kladogramů sesterskou skupinu čeledi Orobanchaceae.[9] Na stránkách Angiosperm Phylogeny Group je tato skupina uvedena na úrovni podčeledi (Rehmannieae) čeledi Orobanchaceae.[10]
Zárazovité mají malý hospodářský význam. Některé druhy, např. rodu Striga, mohou škodit na plodinách.[1] V botanických zahradách je občas pěstována záraza břečťanová (Orobanche hederae), např. v Botanické zahradě Univerzity Karlovy v Praze.[12]
Světlík lékařský (Euphrasia rostkoviana) je známá léčivka využívaná v lidovém léčitelství k tlumení očních zánětů.[7] Druh Cistanche phelypaea je v Kataru používán jako afrodiziakum, tonikum a proti průjmu.[13]
Aeginetia, Agalinis, Asepalum, Aureolaria, Bartsia, Bellardia, Boschniakia, Buchnera, Bungea, Buttonia, Castilleja, Centranthera, Christisonia, Cistanche, Clevelandia, Conopholis, Cordylanthus, Cyclocheilon, Cycnium, Cymbaria, Epifagus, Escobedia, Esterhazya, Euphrasia, Gentrya, Gerardiina, Gleadovia, Graderia, Harveya, Hyobanche, Kopsiopsis, Lamourouxia, Lathraea, Leptorhabdos, Macranthera, Mannagettaea, Melampyrum, Melasma, Micrargeria, Monochasma, Necranthus, Nesogenes, Nothochilus, Odontites, Omphalotrix, Ophiocephalus, Orobanche, Orthocarpus, Parentucellia, Pedicularis, Phacellanthus, Phelypaea, Phtheirospermum, Physocalyx, Platypholis, Radamaea, Rehmannia, Rhamphicarpa, Rhaphispermum, Rhinanthus, Schwalbea, Seymeria, Silviella, Siphonostegia, Sopubia, Striga, Tetraspidium, Tienmuia, Tozzia, Xylanche, Xylocalyx[4]
Obrázky, zvuky či videa k tématu zárazovité ve Wikimedia Commons
Zárazovité (Orobanchaceae) je čeleď vyšších dvouděložných rostlin z řádu hluchavkotvaré (Lamiales). Jsou to nezelení parazité nebo zelení poloparazité přiživující se na kořenech jiných rostlin. Čeleď je celosvětově rozšířena a je zastoupena několika rody i v České republice. Mezi známější zástupce patří např. záraza, světlík, černýš a všivec.
Gyvelkvæler-familien (Orobanchaceae) er en stor familie med ca. 100 slægter og 2000 arter. Det er mest flerårige, urteagtige planter eller sjældnere: buske, som er halvsnyltere. Flere grupper inden for familien har dog – uafhængigt af hinanden – udviklet helsnyltere [1]. Bladene er ofte tandede eller lappede, og blomsterne er hyppigt samlet i klase-agtige stande. De enkelte blomster er 5-tallige og uregelmæssige med sammenvoksede kronblade, der danner et kronrør. Frugterne er kapsler med mange frø.
Her nævnes kun de slægter, som er vildtvoksende eller almindeligt dyrkede i Danmark.
SlægterFlere af de nævnte slægter har tidligere været klassificeret under Maskeblomst-familien.
Flere af de nævnte slægter har tidligere været klassificeret under Maskeblomst-familien.
Die Sommerwurzgewächse (Orobanchaceae) bilden eine Pflanzenfamilie in der Ordnung der Lippenblütlerartigen (Lamiales).
Sie wachsen meist als ausdauernde krautige Pflanzen, selten als Sträucher. Es sind meistens hemiparasitische Pflanzen; mehrere Verwandtschaftskreise in der Familie haben unabhängig voneinander Holoparasiten (beispielsweise Epifagus, Orobanche) entwickelt.[1] Die Laubblätter sind oft gezähnt bis tief gelappt.
Sie haben meist traubige Blütenstände. Die zwittrigen Blüten sind zygomorph mit doppelter Blütenhülle. Die fünf Kronblätter sind zu einer Röhre verwachsen. Pro Blüte gibt es vier Staubblätter. Es werden Kapselfrüchte gebildet.
Die Familie Orobanchaceae wurde 1799 durch Étienne Pierre Ventenat in Tableau du Regne Vegetal 2, S. 292 unter dem Namen „Orobanchoideae“ aufgestellt. Typusgattung ist Orobanche L.[2] Synonyme für Orobanchaceae Vent. nom. cons. sind: Aeginetiaceae Livera, Cyclocheilaceae Marais, Melampyraceae Rich. ex Hook. & Lindl., Nesogenaceae Marais, Pedicularidaceae Juss., Phelypaeaceae Horan., Rhinanthaceae Vent., Scrophulariaceae tribus Buchnereae, Scrophulariaceae tribus Rhinantheae.[3]
Die Familie der Sommerwurzgewächse (Orobanchaceae) gehört zur Ordnung der Lippenblütlerartigen (Lamiales).
Arten der Sommerwurzgewächse sind nahezu weltweit verbreitet, meist sind sie jedoch in Gebieten mit gemäßigtem Klima zu finden. Bei der Verbreitung der Gattungen lassen sich Schwerpunkte auf der Nordhalbkugel oder aber in der Alten Welt feststellen. Etwa 3/5 der Gattungen sind nur auf der Nordhalbkugel verbreitet, elf Gattungen sind auf beiden Halbkugeln zu finden. Die mit mehr als 350 Arten größte Gattung der Familie, die Läusekräuter (Pedicularis), hat ihren Verbreitungsschwerpunkt im Himalaya; Castilleja mit mehr als 200 Arten kommt hauptsächlich im westlichen Nordamerika vor; die etwa 150 Arten der Sommerwurzen (Orobanche) haben ihren Verbreitungsschwerpunkt im Mittelmeerraum. Die etwa 170 Arten umfassende Gattung der Augentroste (Euphrasia) zeigt ein ungewöhnliches Verbreitungsgebiet: Sie kommt sowohl auf der Südhalbkugel als auch in der Alten Welt auf der Nordhalbkugel vor. Auch fast alle der etwa 100 Arten der Buchnera kommen in den tropischen und gemäßigten Gebieten der Alten Welt vor. Viele der restlichen Gattungen der Familie bestehen nur aus wenigen Arten und sind nur durch begrenzte Vorkommen bekannt.[4]
Je nach Autor werden zwischen 80 und etwa 100 Gattungen mit 1700 bis 2100 Arten zur Familie Orobanchaceae gerechnet.[4]
Die Familie Orobanchaceae wird in mehrere Tribus gegliedert. Bei manchen Autoren gibt es die Tribus Pedicularideae Duby s. l. mit mehreren Subtribus, beispielsweise Castillejinae; in der Darstellung hier haben sie den Rang von Tribus, also ist hier die Tribus Pedicularideae s. l. in mehrere Tribus aufgegliedert:
Die Sommerwurzgewächse (Orobanchaceae) bilden eine Pflanzenfamilie in der Ordnung der Lippenblütlerartigen (Lamiales).
Ayamaych'a yura rikch'aq ayllu (Orobanchaceae) nisqaqa huk yurakunap rikch'aq ayllunmi. Achka atam yurakunam.
Kaymi huk ayamaych'a hina yurakuna:
Commons nisqaqa multimidya kapuyninkunayuqmi kay hawa: Ayamaych'a yura rikch'aq ayllu.
Wikispecies nisqaqa qillqasqa p'anqayuqmi kay hawa: Ayamaych'a yura rikch'aq ayllu
Ayamaych'a yura rikch'aq ayllu (Orobanchaceae) nisqaqa huk yurakunap rikch'aq ayllunmi. Achka atam yurakunam.
Famîleya gurgeyan, famîleya gihagurgan (Orobanchaceae) famîleyeke riwekan e, di koma gezika derewîn (Lamiales) de cih digire. Pirraniya endamên vê famîleyê giha, hin jî devî ne.
Li seranserê erdxanê rast li riwekên famîleya gurgeyan tê. Li Kurdistanê çend ji wan diçên ne diyar e.
Famîleya gurgeyan ji 100 cins, 1700 heya 2100 cureyan pêk tê:
Famîleya gurgeyan, famîleya gihagurgan (Orobanchaceae) famîleyeke riwekan e, di koma gezika derewîn (Lamiales) de cih digire. Pirraniya endamên vê famîleyê giha, hin jî devî ne.
Li seranserê erdxanê rast li riwekên famîleya gurgeyan tê. Li Kurdistanê çend ji wan diçên ne diyar e.
Orobanchaceae (volovotkovke) je porodica cvjetnica iz reda Lamiales; imenovana po tipskom rodu Orobanche. Obuhvata preko 1.600 vrsta iz oko 20 rodova.
Kao i ostali rodovi ove porodice, vrste roda Orobanche žive kao hemiparaziti i holoparaziti na korjenovom sistemu drugih biljaka. I pored toga, jedna od njih je kritčno ugrožena: Agalinis kingsii sa Kajmanskih otoka[1]. Jedini neparazitski rod ove porodice je Rehmannia, koji se ponegdje svrstava i u porodicu Plantaginaceae.[2]
U porodici je samo jedna invazijska vrsta, Striga asiatica, porijeklom iz Azije i subsaharske Afrike, odakle je unesena u Australiju i SAD.[3]
Orobanchaceae (volovotkovke) je porodica cvjetnica iz reda Lamiales; imenovana po tipskom rodu Orobanche. Obuhvata preko 1.600 vrsta iz oko 20 rodova.
Kao i ostali rodovi ove porodice, vrste roda Orobanche žive kao hemiparaziti i holoparaziti na korjenovom sistemu drugih biljaka. I pored toga, jedna od njih je kritčno ugrožena: Agalinis kingsii sa Kajmanskih otoka. Jedini neparazitski rod ove porodice je Rehmannia, koji se ponegdje svrstava i u porodicu Plantaginaceae.
U porodici je samo jedna invazijska vrsta, Striga asiatica, porijeklom iz Azije i subsaharske Afrike, odakle je unesena u Australiju i SAD.
Les orobantchacêyes, c' est ene famile di plantes avou les orobantches (totès plantes parazites), mins eto des ôtes djinres di plantes nén formagnantes.
Tekst üüb Öömrang Somerrutplaanten (Orobanchaceae) san en plaantenfamile uun det order faan a Lamiales.
Aeginetia – Agalinis – Alectra – Anisantherina – Aphyllon – Asepalum – Aureolaria – Bardotia – Bartsia – Baumia – Bellardia – Boschniakia – Brandisia – Buchnera – Bungea – Buttonia – Campbellia – Castilleja – Centranthera – Christisonia – Cistanche – Conopholis – Cordylanthus – Christisonia – Cyclocheilon – Cycniopsis – Cycnium – Cymbaria – Dasistoma – Epifagus – Eremitilla – Escobedia – Esterhazya – Euphrasia – Gerardia – Gerardiina – Ghikaea – Gleadovia – Graderia – Harveya – Hedbergia – Hiernia – Hyobanche – Kopsiopsis – Lamourouxia – Lathraea – Leptamnium – Leptorhabdos – Leucosalpa – Lindenbergia – Macranthera – Macrosyringion – Magdalenaea – Mannagettaea – Melampyrum – Melasma – Micrargeria – Monochasma – Myzorrhiza – Neobartsia – Nesogenes – Nothobartsia – Nothochilus – Odontitella – Odontites – Omphalotrix – Orobanche – Orthantha – Orthocarpus – Parasopubia – Parentucellia – Pedicularis – Petitmenginia – Phacellanthus – Phelypaea – Phtheirospermum – Physocalyx – Pseudobartsia – Pterygiella – Radamaea – Rehmannia – Rhamphicarpa – Rhinanthus – Rhynchocorys – Schwalbea – Seymeria – Sieversandreas – Silviella – Siphonostegia – Sopubia – Striga – Tetraspidium – Thunbergianthus – Tozzia – Triaenophora – Triphysaria – Vellosiella – Xylocalyx – Xizangia
Somerrutplaanten (Orobanchaceae) san en plaantenfamile uun det order faan a Lamiales.
Orobanchaceae, the broomrapes, is a family of mostly parasitic plants of the order Lamiales, with about 90 genera and more than 2000 species.[3] Many of these genera (e.g., Pedicularis, Rhinanthus, Striga) were formerly included in the family Scrophulariaceae sensu lato.[4][5][6] With its new circumscription, Orobanchaceae forms a distinct, monophyletic family.[6] From a phylogenetic perspective, it is defined as the largest crown clade containing Orobanche major and relatives, but neither Paulownia tomentosa nor Phryma leptostachya nor Mazus japonicus.[7][8]
The Orobanchaceae are annual herbs or perennial herbs or shrubs, and most (all except Lindenbergia, Rehmannia and Triaenophora) are parasitic on the roots of other plants—either holoparasitic or hemiparasitic (fully or partly parasitic). The holoparasitic species lack chlorophyll and therefore cannot perform photosynthesis.
Orobanchaceae is the largest of the 20–28 dicot families that express parasitism.[9] Apart from a few non-parasitic taxa, the family displays all types of plant parasitism: facultative parasite, obligate parasite, hemiparasites, and holoparasites.
Parasitic plants are attached to their host by means of haustoria, which transfer nutrients from the host to the parasite. Only the hemiparasitic species possess an additional extensive root system referred to as the lateral or side haustoria. In most holoparasitic species there is a swollen mass of short, bulky roots or one big swollen haustorial organ, which may be simple or composite, commonly called the terminal or primary haustorium.[10]
Plants are reduced to short vegetative stems, their alternate leaves are reduced to fleshy, tooth-like scales, and have multicellular hairs interspersed with glandular hairs.[11]
The hemiparasitic species (transferred from Scrophulariaceae) with green leaves are capable of photosynthesis, and may be either facultative or obligate parasites.
The hermaphroditic flowers are bilaterally symmetrical and grow either in racemes or spikes or singly at the apex of the slender stem. The tubular calyx is formed by 2–5 united sepals. There are five united, bilabiate petals forming the corolla and they may be yellowish, brownish, purplish, or white. The upper lip is two-lobed, the lower lip is three-lobed. There are two long and two short stamens on slender filaments, inserted below the middle, or at the base of the corolla tube, alternating with the lobes of the tube. A fifth stamen is either sterile or lacking completely. The anthers dehisce via longitudinal slits. The pistil is one-celled. The ovary is superior. The flowers are pollinated by insects or birds (e.g. hummingbirds, as in Castilleja).
The fruit is a dehiscent, non-fleshy, 1-locular capsule with many very minute endospermic seeds. Fruits of Orobanchaceae are small and abundant and can produce between 10,000–1,000,000 seeds per plant.[12] These are dispersed by the wind over long distances, which increases their chances of finding a new host.
Development of the haustoria was a significant evolutionary event that allowed for the advancement of parasitic plants. The holoparasitic clade, Orobanche, delineates the first transition from hemiparasitism to holoparasitism within Orobanchaceae.
Despite the similar morphological traits found in both Scrophulariaceae and Orobanchaceae, the latter is now morphologically and molecularly considered monophyletic, though many of its genera were once considered a part of the family Scrophulariaceae.
Lindenbergia, once treated as a member of the Scrophulariaceae, is the one of the only autotrophic genera within Orobanchaceae. It is believed to be the sister group to the hemiparasitic genera within its family.[13]
The parasitism and its different modes have been suggested to have an impact on genome evolution, with increased DNA substitution rates in parasitic organisms compared to non-parasitic taxa.[14] For example, holoparasite taxa of Orobanchaceae exhibit faster molecular evolutionary rates than confamilial hemiparasites in three plastid genes.[15]
In a study comparing the rates of molecular evolution of parasitic versus non parasitic taxa for 12 pairs of angiosperm families — including Apodanthaceae, Cytinaceae, Rafflesiaceae, Cynomoriaceae, Krameriaceae, Mitrastemonaceae, Boraginaceae, Orobanchaceae, Convolvulaceae, Lauraceae, Hydnoraceae, and Santalaceae/Olacaceae —, parasitic taxa evolve on average faster than their close relatives for mitochondrial, plastid, and nuclear genome sequences.[16] Whereas Orobanchaceae fit to this trend for plastid DNA, they appear to evolve slower than their non parasitic counterpart in comparisons involving nuclear and mitochondrial DNA.[16]
Orobanchaceae comprises the following genera, listed according to their life history trait.
The family Orobanchaceae has a cosmopolitan distribution, found mainly in temperate Eurasia, North America, South America, parts of Australia, New Zealand, and tropical Africa. The only exception to its distribution is Antarctica, though some genera may be found in subarctic regions.[17]
This family has tremendous economic importance because of the damage to crops caused by some species in the genera Orobanche and Striga. They often parasitize cereal crops like sugarcane, maize, millet, sorghum, and other major agricultural crops like cowpea, sunflower, hemp, tomatoes, and legumes. Because of the ubiquitous nature of these particular parasites in developing countries, it is estimated to affect the livelihood of over 100 million people, killing 20 to 100 percent of crops depending on infestation.[18]
Some genera, especially Cistanche and Conopholis, are threatened by human activity, including habitat destruction and over-harvesting of both the plants and their hosts.
Research for this plant family can often be difficult due to its permit requirements for collection, travel, and research.
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
.jpg)
.jpg)
.JPG)
_(6430656485).jpg)
_Negev.jpg)
FL6flower.jpg)
Karte mit allen verlinkten Seiten: 
FL6flower.jpg)
.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
{{cite book}}: |last1= has generic name (help) Orobanchaceae, the broomrapes, is a family of mostly parasitic plants of the order Lamiales, with about 90 genera and more than 2000 species. Many of these genera (e.g., Pedicularis, Rhinanthus, Striga) were formerly included in the family Scrophulariaceae sensu lato. With its new circumscription, Orobanchaceae forms a distinct, monophyletic family. From a phylogenetic perspective, it is defined as the largest crown clade containing Orobanche major and relatives, but neither Paulownia tomentosa nor Phryma leptostachya nor Mazus japonicus.
The Orobanchaceae are annual herbs or perennial herbs or shrubs, and most (all except Lindenbergia, Rehmannia and Triaenophora) are parasitic on the roots of other plants—either holoparasitic or hemiparasitic (fully or partly parasitic). The holoparasitic species lack chlorophyll and therefore cannot perform photosynthesis.
Striga bilabiata _Negev.jpg)
Cistanche tubulosa 
Bellardia trixago 
Pedicularis zeylanica
La familia Orobanchaceae, perteneciente al orden de las Lamiales, forma un grupo de plantas de flor con alrededor de 25 géneros y más de 200 especies. Muchos de estos géneros estaban anteriormente incluidos en la familia Scrophulariaceae.
Esta familia, ampliamente extendida, se encuentra principalmente en todas las regiones templadas, excepto Sudamérica y zonas de Australia y Nueva Zelanda. Solamente existen unas cuantas especies tropicales africanas y americanas.
Los miembros de esta familia son hierbas anuales o perennes, holoparásitas o hemiparásitas. Las especies holoparásitas son totalmente parasitarias, carecen de clorofila y son incapaces de realizar la fotosíntesis. Las hemiparásitas (transferidas de la familia Scrophulariaceae) sí realizan la fotosíntesis a pesar de ser parasitarias.
Únicamente unas cuantas especies poseen un sistema radicular desarrollado. La mayoría de ellas tienen una compacta y corta masa de raíces engrosadas o un gran órgano engrosado, simple o compuesto. Las raíces están unidas a su anfitrión por medio de haustorios en forma de gancho que suministran los nutrientes al parásito.
Poseen reducidas hojas escamosas sésiles y algo carnosas. Estas pequeñas escamas son simples, lanceoladas, oblongas u ovadas y dispuestas de forma alterna.
Las flores hermafroditas son bilaterales y simétricas, naciendo en racimos o espiguillas, o sencillas en el apéndice del delgado tallo.
El cáliz tubular está formado por entre 2 a 5 sépalos, con 5 pétalos bilabiados unidos formando la corola. El labio superior es bilabiado, mientras que el inferior es trilabiado. tiene dos estambres cortos y dos largos, que se insertan en el medio o en la base del tubo de la corola, alternados con los lóbulos del tubo. Puede haber un quinto estambre estéril. Las anteras se abren de forma longitudinal. El pistilo es unicelular y el ovario súpero.
La polinización es efectuada por los insectos.
El fruto es dehiscente, no carnoso, de cápsula uní-locular y contiene multitud de minúsculas semillas endospérmicas, las cuales son dispersadas por el viento a grandes distancias, incrementando de esta forma las posibilidades de encontrar nuevos anfitriones.
Estas plantas, excepto las hemiparásitas, pueden tener tonalidades amarillas, marrones, púrpuras o blancas, pero carecen por completo de tonos verdes.
La familia carece de relevancia económica, a excepción de algunas especies perjudiciales para las cosechas.
Lathraea ha sido clasificada tradicionalmente entre las Orobanchaceae, pero recientes evidencias sugieren que debería ser transferida a la familia Scrophulariaceae.
Datos: Q156192
Multimedia:
Especies: Orobanchaceae
La familia Orobanchaceae, perteneciente al orden de las Lamiales, forma un grupo de plantas de flor con alrededor de 25 géneros y más de 200 especies. Muchos de estos géneros estaban anteriormente incluidos en la familia Scrophulariaceae.
Esta familia, ampliamente extendida, se encuentra principalmente en todas las regiones templadas, excepto Sudamérica y zonas de Australia y Nueva Zelanda. Solamente existen unas cuantas especies tropicales africanas y americanas.
Los miembros de esta familia son hierbas anuales o perennes, holoparásitas o hemiparásitas. Las especies holoparásitas son totalmente parasitarias, carecen de clorofila y son incapaces de realizar la fotosíntesis. Las hemiparásitas (transferidas de la familia Scrophulariaceae) sí realizan la fotosíntesis a pesar de ser parasitarias.
Soomukalised (Orobanchaceae) on sugukond iminõgeselaadsete seltsist. Varasemates süsteemides kuulusid paljud selle sugukonna perekonnad sugukonda mailaselised.
Maailmas kuulub sellesse sugukonda umbes 90 perekonda üle 2000 liigiga. Enamik liike on parasiitsed või poolparasiitsed teiste taimede juurtel.
Eestis esindatud perekondadest kuuluvad sellesse sugukonda
Soomukalised (Orobanchaceae) on sugukond iminõgeselaadsete seltsist. Varasemates süsteemides kuulusid paljud selle sugukonna perekonnad sugukonda mailaselised.
Maailmas kuulub sellesse sugukonda umbes 90 perekonda üle 2000 liigiga. Enamik liike on parasiitsed või poolparasiitsed teiste taimede juurtel.
Eestis esindatud perekondadest kuuluvad sellesse sugukonda
Euphrasia – silmarohi, Melampyrum – härghein, Odontites – kamaras, Orobanche – soomukas, Pedicularis – kuuskjalg, Rhinanthus – robirohi.Näivekasvit (Orobanchaceae) on Lamiales-lahkon kasviheimo, johon kuuluu 99 sukua ja niihin noin 2 160 lajia[2]. Heimon kaikki lajit ovat joko muiden kasvien loisia tai puoliloisia.[3] Heimo on kosmopoliittinen ja sitä esiintyy Euraasiassa, Pohjois-Amerikassa sekä osassa Australiaa ja Uutta-Seelantia. Trooppisessa Afrikassa ja Amerikassa esiintyy vain muutama laji.
Loisivat lajit, kuten Lounais- ja Etelä-Suomessa harvinaisena kasvava suomukka (Lathraea squamaria), ovat tyypillisesti täysin lehtivihreättömiä ja niiden lehdet ovat surkastuneet paksuiksi ja suomumaisiksi. Puoliloiset, kuten Suomessa yleiset maitikat (Melampyrum-suku), tuottavat osan ravinnostaan myös itse yhteyttämällä ja muistuttavat ulkoasultaan enemmän tavallisia kasveja. Juuristo on yleensä vaatimaton ja joillakin lajeilla hyvin voimakkaasti surkastunut. Näivekasvit kasvattavat erityisiä säikeitä, haustorioita eli imujuuria, jotka tunkeutuvat isäntäkasvin solukkoon ja imevät sieltä ravinteita.
Heimossa on 99 sukua ja 2060 lajia. Ne kuuluvat kahdeksaan alaryhmään:[4]
Suvut:[5]
Suomessa esiintyviä näivekasvisukuja ovat
Muita tunnettuja sukuja ovat kastiljat (Castilleja), maahikit (Cistanche), näiveet eli mehunimijät (Orobanche) ja tahmayrtit (Parentucellia).[6]
Aeginetia indica.
Agalinis acuta.
Alectra sessiliflora.
Aureolaria flava.
Punakko (Bartsia alpina).
Boschniakia hookeri.
Buchnera americana.
Castilleja affinis.
Cistanche phelypea.
Conopholis alpina.
Cordylanthus maritimus.
Dasistoma macrophylla.
Epifagus virginiana.
Esterhazya macrodonta.
Euphrasia collina -silmäruoho.
Graderia subintegra.
Harveya pauciflora.
Hyobanche sanguinea.
Lathraea clandestina -suomukka.
Lindenbergia grandiflora.
Peltomaitikka (Melampyrum arvense).
Odontites luteus -sänkiö.
Orobanche aegyptiaca -näive.
Orthantha lutea.
Orthocarpus bracteosus.
Punatahmayrtti (Parentucellia latifolia).
Pedicularis acaulis -kuusio.
Pikkusoilio (Rehmannia glutinosa).
Villalaukku (Rhinanthus alectorolophus).
Tozzia alpina.
Näivekasvit (Orobanchaceae) on Lamiales-lahkon kasviheimo, johon kuuluu 99 sukua ja niihin noin 2 160 lajia. Heimon kaikki lajit ovat joko muiden kasvien loisia tai puoliloisia. Heimo on kosmopoliittinen ja sitä esiintyy Euraasiassa, Pohjois-Amerikassa sekä osassa Australiaa ja Uutta-Seelantia. Trooppisessa Afrikassa ja Amerikassa esiintyy vain muutama laji.
Loisivat lajit, kuten Lounais- ja Etelä-Suomessa harvinaisena kasvava suomukka (Lathraea squamaria), ovat tyypillisesti täysin lehtivihreättömiä ja niiden lehdet ovat surkastuneet paksuiksi ja suomumaisiksi. Puoliloiset, kuten Suomessa yleiset maitikat (Melampyrum-suku), tuottavat osan ravinnostaan myös itse yhteyttämällä ja muistuttavat ulkoasultaan enemmän tavallisia kasveja. Juuristo on yleensä vaatimaton ja joillakin lajeilla hyvin voimakkaasti surkastunut. Näivekasvit kasvattavat erityisiä säikeitä, haustorioita eli imujuuria, jotka tunkeutuvat isäntäkasvin solukkoon ja imevät sieltä ravinteita.
Les Orobanchacées (Orobanchaceae) sont une famille de plantes dicotylédones qui comprend notamment les orobanches qui parasitent de façon quasi spécifique d'autres plantes. Ce sont des plantes herbacées, à feuilles simples, alternes, plus ou moins parasites, des régions tempérées à subtropicales, surtout dans l'hémisphère nord.
Le nom vient du genre type Orobanche, composé des mots grecs anciens οροβοσ / orobos, vesce, et αγχω / ancho, « serrer ; étrangler ; étouffer », en référence au caractère parasitaire de la plante. Pour Fournier il s'agit de « L'ancien nom grec d'une plante parasitaire des Vesces et des Lentilles ».
En classification classique, la famille des Orobanchacées comprend 180 espèces réparties en 60 à 70 genres.
Pour la classification phylogénétique APG (1998) et la classification phylogénétique APG II (2003) les contours de cette famille sont plus étendus avec près de 2 000 espèces réparties en 65 genres avec en particulier la tribu Rhinantheae comprenant les genres Euphrasia, Lathraea, Melampyrum et Pedicularis placés précédemment dans les Scrofulariacées. Cette famille est située dans l'ordre des Lamiales.
En classification phylogénétique APG IV (2016), les Lindenbergiaceae et Rehmanniaceae sont inclus dans les Orobanchaceae.
Selon Angiosperm Phylogeny Website (7 Jul 2010)[1] et NCBI (7 Jul 2010)[2] :
Selon Angiosperm Phylogeny Website (7 Jul 2010)[1] :
Selon DELTA Angio (7 Jul 2010)[3] :
Les Orobanchacées (Orobanchaceae) sont une famille de plantes dicotylédones qui comprend notamment les orobanches qui parasitent de façon quasi spécifique d'autres plantes. Ce sont des plantes herbacées, à feuilles simples, alternes, plus ou moins parasites, des régions tempérées à subtropicales, surtout dans l'hémisphère nord.
Volovotkovke (volovotke, volovodke; lat. Orobanchaceae), biljna porodica iz reda medićolike (Lamiales), koja je svoje im e dobila po rodu volovod (Orobanche). Zastupljena je od devedesetak rodova sa preko 1600 vrsta. Rod volovod kao i ostali rodovi ove porodice žive kao hemiparaziti i holoparaziti na koriijenju drugih biljaka, ipak jedna vrsta ove porodice je kritčno ugrožena, to je Agalinis kingsii sa Kajmanskog otočja[1]. Jedini neparazitski rod je Rehmannia, koji se ponedkad svrstava i u porodicu Trpučevki (Plantaginaceae)
Od invazivnih vrsta postoji samo jedna, to je Striga asiatica kojoj su domovin a Azija i subsaharska Afrika odakle je prenešena u Australiju i Sjedinjene Države.
Volovotkovke (volovotke, volovodke; lat. Orobanchaceae), biljna porodica iz reda medićolike (Lamiales), koja je svoje im e dobila po rodu volovod (Orobanche). Zastupljena je od devedesetak rodova sa preko 1600 vrsta. Rod volovod kao i ostali rodovi ove porodice žive kao hemiparaziti i holoparaziti na koriijenju drugih biljaka, ipak jedna vrsta ove porodice je kritčno ugrožena, to je Agalinis kingsii sa Kajmanskog otočja. Jedini neparazitski rod je Rehmannia, koji se ponedkad svrstava i u porodicu Trpučevki (Plantaginaceae)
Od invazivnih vrsta postoji samo jedna, to je Striga asiatica kojoj su domovin a Azija i subsaharska Afrika odakle je prenešena u Australiju i Sjedinjene Države.
Hubinkowe rostliny (Orobanchaceae) su swójba symjencowych rostlinow (Spermatophyta).
Wobsahuje sćěhowace rody:
Hubinkowe rostliny (Orobanchaceae) su swójba symjencowych rostlinow (Spermatophyta).
Wobsahuje sćěhowace rody:
hubinka (Orobanche) bahorowa hubinka (Orobanche purpurea) běła hubinka (Orobanche alba) blěda hubinka (Orobanche pallidiflora) blušćowa hubinka (Orobanche hederae) čěska hubinka (Orobanche bohemica) dobrjenkowa hubinka (Orobanche alsatica) dubčicowa hubinka (Orobanche teucrii) hałžkata hubinka (Orobanche ramosa) hórkowcowa hubinka (Orobanche picrides) lěsna hubinka (Orobanche lucorum) mała hubinka (Orobanche minor) nalikowa hubinka (Orobanche caryophyllacea) namódra hubinka (Orobanche coerulescens) pěskowa hubinka (Orobanche arenaria) rěpowa hubinka (Orobanche rapum-genistae) šwižna hubinka (Orobanche gracilis) twjerda hubinka (Orobanche artemisia-campestris) wóstojćowa hubinka (Orobanche amesthystea) wóstowa hubinka (Orobanche reticulata) wysoka hubinka (Orobanche eliator) želbijowa hubinka (Orobanche salviae) žołta hubinka (Orobanche lutea) žołtojta hubinka (Orobanche flava) swětlik (Euphrasia)Orobanchaceae adalah salah satu suku anggota tumbuhan berbunga. Menurut Sistem klasifikasi APG II suku ini termasuk dalam bangsa Lamiales.
Orobanchaceae adalah salah satu suku anggota tumbuhan berbunga. Menurut Sistem klasifikasi APG II suku ini termasuk dalam bangsa Lamiales.
Orobanchaceae Vent., 1799 è una famiglia di piante spermatofite dicotiledoni appartenenti all'ordine delle Lamiales, dall'aspetto di piccole erbacee parassite annuali o perenni.[1][2][3]
Il nome della tribù deriva da due termini greci òrobos (= legume) e anchéin (= strozzare) e indicano il carattere parassitario di buona parte delle piante di questo gruppo a danno delle Leguminose (nell'antica Grecia questo nome era usato per una pianta parassita della "veccia" - Vicia sativa).[4][5]
Il nome scientifico della famiglia è stato definito dal botanico francese Étienne Pierre Ventenat (1 marzo 1757 – 13 agosto 1808) nella pubblicazione "Tableau du Règne Végétal, Selon de Méthode de Jussieu. Paris - 2: 292." del 1799.[6]
Le piante di questa famiglia sono delle erbe o arbusti alti al massimo 1 m. La forma biologica prevalente è terofita parassita (T par), ossia sono piante erbacee che differiscono dalle altre forme biologiche poiché, essendo annuali, superano la stagione avversa sotto forma di seme e sono munite di asse fiorale eretto e spesso privo di foglie. Sono presenti anche piante con forme biologiche perenni tipo geofite parassite (G par), sono piante provviste di gemme sotterranee e radici provviste di organi specifici per nutrirsi della linfa di altre piante. Inoltre alcuni generi non contengono clorofilla per cui nel secco si colorano di bruno (contengono cioè un composto chimico chiamato "orobanchina"). Altre forme biologiche sono: terofite scapose (T scap), ma anche geofite rizomatose (G rhiz). Le piante di questo gruppo sono sia semiparassite (emiparassite) che parassite complete (oloparassite), vivono cioè in funzione di un altro organismo; alcune specie possono vivere anche autonomamente. La pubescenza di queste piante è varia, ma soprattutto è formata da peli semplici, ma anche da peli ghiandolosi.[3][4][7][8][9]
Le radici sono fascicolate e si diramano da un bulbo o rizoma centrale. Nella parte finale sono provviste di austori succhianti che parassitano l'apparato radicale delle piante ospiti. Alcune specie hanno un solo grosso austorio, altre molti ma piccoli.
La parte aerea del fusto è eretta, sottile e ramificata o semplice; talvolta è dilatata alla base. La sezione del fusto in genere è cilindrica. La consistenza è carnosa o anche legnosa. La superficie è densamente pubescente o anche da ghiandolosa-pubescente a glabra. In alcune specie del genere Rhinanthus (e in modo minore in altre) si presenta il fenomeno del polimorfismo stagionale (altezze e configurazioni diverse del fusto della stessa pianta a seconda della stagione).
Le foglie in alcuni generi sono scarse e ridotte a delle squame sessili o amplessicauli; altrimenti sono normali e disposte in modo alterno o sono spiralate ed hanno delle forme semplici da ovoidi a lanceolate con apici ottusi e margini interi o dentati, oppure sono pennato-lobate o pennatosette. In alcune specie sono embricate con colorazione da rossa a gialla. Le stipole sono assenti.
Le infiorescenze sono indefinite a forma di spiga o racemo lineare allungato con fiori sessili (o brevemente pedicellati) ben distanziati oppure densamente raggruppati. I fiori sono da uno (o pochi) a molti, terminali o ascellari. In alcune specie i fiori sono dimorfici. Le brattee dell'infiorescenza sono del tipo ovato; in alcuni casi sono aristate; sono colorate di rosso, violetto o purpureo.
I fiori sono ermafroditi, zigomorfi (del tipo bilabiato), tetraciclici, ossia con quattro verticilli (calice – corolla - androceo – gineceo) e pentameri (la corolla è a 5 parti, mentre il calice anch'esso a 5 parti, ma spesso è ridotto a 3).
Il frutto è una capsula loculicida (bivalve o trivalve) carnosa a forma più o meno ovoidale; oppure è una drupa o una bacca. I semi, molti e minuti dalle dimensioni quasi microscopiche, contengono un embrione rudimentale indifferenziato e composto da poche cellule; sono colorati di nero con forme angolose.
Alcune di queste piante non contengono clorofilla per cui possiedono organi specifici per nutrirsi della linfa di altre piante. Le loro radici infatti sono provviste di uno o più austori connessi alle radici ospiti per ricavare sostanze nutritive.[7][11][12] Inoltre il loro parassitismo è tale per cui anche i semi per germogliare hanno bisogno della presenza delle radici della pianta ospite; altrimenti le giovani piantine sono destinate ad una precoce degenerazione.
Alcuni generi sono specifici di particolari ospiti. Ad esempio le radici delle specie del genere Christisonia (tribù Orobancheae) sono parassite delle Acanthaceae e dei bambù in generale. Mentre le Orobanche (tribù Orobancheae) in genere sono parassite delle radici di diverse famiglie delle dicotiledoni (Orobanche purpurea è parassita delle specie dei generi Artemisia e Achillea; Orobanche flava è parassita delle specie dei generi Adenostyles, Tussilago e Petasites).[3][9]
Le specie di questa famiglia sono cosmopolite e vivono in habitat temperati e subtropicali (ma anche tropicali). Poche specie sono presenti nell'area mediterranea. La tabella seguente indica per ogni tribù la distribuzione principale e l'habitat più usuale:[3]
La famiglia comprende soprattutto piante erbacee perenni e annuali semiparassite (ossia contengono ancora clorofilla a parte qualche genere completamente parassita) con uno o più austori connessi alle radici ospiti. È una famiglia abbastanza numerosa con circa 60 - 90 generi e oltre 1700 - 2000 specie (il numero dei generi e delle specie dipende dai vari metodi di classificazione[1][13]) distribuiti in tutti i continenti. La famiglia è suddivisa in 10 gruppi tra tribù e sottotribù.[3]
La sistemazione tassonomica della famiglia delle Orobanchaceae è in via di definizione; in particolare nelle più recenti classificazioni filogenetiche (APG II System) è stata spostata dall'ordine delle Scrophulariales a quello delle Lamiales; è stato inoltre incrementato notevolmente il numero dei suoi generi soprattutto a scapito della famiglia delle Scrophulariaceae; questo perché i vari studi filogenetici hanno dimostrato che questi generi andavano inclusi nell'ordine delle Lamiales e quindi nella famiglia di questa voce in quanto evolutisi dai 50 ai 40 milioni di anni fa.[14].
Nella tabella seguente è indicata la “storia” della classificazione della famiglia delle Orobanchaceae secondo gli ultimi tre sistemi di classificazione: oltre al sistema APG II System viene indicata la classificazione usata più correntemente (quella di Cronquist, basata sugli studi delle Angiosperme del botanico americano Arthur Cronquist pubblicati tra il 1968 e 1988) e quella in uso precedentemente a quella di Cronquist, Classificazione di Wettstein (sistema di classificazione delle piante proposto dal botanico Richard von Wettstein (1863-1931) nel suo Handbuch der Systematischen Botanik, ultimo aggiornamento del 1935).
Il termine Clade si riferisce solamente alla classificazione APG II. Nella prima colonna a sinistra qualche nome tassonomico può essere non preciso in quanto il significato di questi termini è cambiato nel corso del tempo.
Inizialmente, quando la famiglia faceva parte dell'ordine delle Scrophulariales i generi erano pochi (circa 15 per un totale di 200 specie – uno solo nella flora italiana). I nuovi generi inseriti sono del tipo emiparassitico (sono semi parassiti) hanno un fogliame verde e quindi possono attivare la funzione fotosintetica, ma possiedono anche delle radici austorie attraverso le quali “succhiano” sostanze nutritizie dall'ospite. Altri generi (come Lathraea e Orobanche) hanno un tipo di parassitismo definito assoluto (oloparassitismo), ossia dipendono “assolutamente” dall'ospite per la loro sopravvivenza (ad esempio non hanno una funzione fotosintetica autonoma). L'unico genere della famiglia definito “non parassita” è Lindenbergia.
La monofilia della famiglia, con l'attuale circoscrizione, risulta sicuramente confermata sia dalle analisi cladistiche basate sulle caratteristiche del DNA che da alcuni dati morfologici (il comportamento semiparassitico e parassitico, la morfologia dei tricomi e l'infiorescenza tipo racemo). In questo gruppo è presente un continuum di forme che da piante provviste di organi per la produzione della clorofilla ma anche dotate di molti piccoli austori radicali si arriva a piante completamente prive di clorofilla e con un solo grosso austore. Il punto di arrivo di questa continua specializzazione verso il parassitismo è rappresentato da generi come Orobanche, Lathraea, Epifagus e Conopholis. Dalle analisi del DNA sembra inoltre che il parassitismo in questo gruppo sia stato raggiunto in più riprese.[7] In particolare dall'emiparassitismo originale, l'oloparassitismo successivo si è originato tre volte.[15]
Da un punto di vista filogenetico, in un recente studio del 2013, i generi della famiglia sono raggruppati in 6 cladi principali.[2][15] Questo studio propone anche una diversa circoscrizione per alcune tribù come descritte tradizionalmente più avanti.
Cladogramma
Clade I: Lindenbergia
Clade II: Cymbarieae
Clade III: Orobancheae
Brandisia
Clade V: Rhinantheae
Clade VI: Buchnereae
Clade IV: Pedicularideae
Il Angiosperm Phylogeny Group propone una filogenesi ancora lievemente diversa:[1]
Cladogramma
Rehmannieae
Lindenbergieae
Cymbarieae
Orobancheae
Brandisia
Rinantheae
Buchnereae
Pedicularideae
Le seguenti caratteristiche distintive della famiglia sono considerate sinapomorfie:[7]
La famiglia tradizionalmente è suddivisa in 9 tribù, 2 sottotribù, 96 generi e quasi 2000 specie. A questo elenco si devono aggiungere i gruppi senza una collocazione precisa ("incertae sedis") elencati più sotto.[3]
La tribù Buchnereae Benth., 1835 comprende 2 sottotribù, 18 generi e oltre 250 specie:
Sottotribù Buchneriinae
La sottotribù Buchneriinae Endl., 1839 comprende 8 generi e circa 165 specie:
Sottotribù Sopubiinae
La sottotribù Sopubiinae Hogg, 1858 comprende 10 generi e circa 70 - 90 specie:
La tribù Buttonieae comprende 5 generi e 14 specie:
La tribù Castillejeae G.Don, 1838 comprende 7 generi e circa 230 specie:
La tribù Cymbarieae G.Don, 1835 comprende 6 generi e circa 12 specie:
La tribù Escobedieae Benth., 1846 comprende 8 generi e circa 80 specie:
La tribù Gerardieae Benth., 1835 comprende 12 generi e circa 120 specie:
La tribù Micrargerieae comprende 4 generi e circa 10 specie:
La tribù Orobancheae Lamarck & de Candolle, 1806 comprende 15 generi e circa 260 specie:
La tribù Rhinantheae Lamarck & de Candolle, 1806 comprende 21 generi e circa 1000 specie:
Sono quattro i gruppi (Incertae sedis) che in mancanza di ulteriori studi sono stati descritti provvisoriamente all'interno della famiglia:[2][3]
Gruppo della ex famiglia Cyclocheilaceae
Questo gruppo contiene 2 generi con 4 specie:[2][22][23]
Il portamento di queste specie è arbustivo con foglie a lamina semplice e disposizione opposta. I fiori sono bisessuali e solitari sottesi da brattee. Il calice è assente o ridotto. La corolla è gamopetala con forme tubolari terminate con 5 lobi. Gli stami sono 4 didinami con due teche. L'ovario è supero con forme compresse con 1 - 2 loculi e 2 - 10 ovuli. La placentazione è assile o parietale. I frutti sono degli schizocarpi con forme discoidi compresse. I semi sono privi di endosperma.[3]
Tradizionalmente questi generi erano descritti all'interno della famiglia Cyclocheilaceae Marais, 1981 (unici due generi della famiglia).[3]
Gruppo della tribù Lindenbergieae
La tribù Lindenbergieae T. Yamazakai si compone di un solo genere:[1]
Il portamento delle specie di questo genere è erbaceo annuale o perenne. Gli steli sono prostrato-ascendenti, ma anche eretti. Le foglie cauline sono disposte in modo opposto ed hanno delle lamine intere a forma da lanceolata a ovoide. Il calice ha una forma campanulata terminante con 5 lobi. La corolla è fortemente bilabiata. Gli stami sono 4 con una teca talvolta più piccola e ridotta. La forma dell'ovario varia da ovoide a globoso.[3]
Tradizionalmente questo genere è descritto all'interno della famiglia Scrophulariaceae Juss. (sottofamigla Gratioloideae (Benth.) Leuerss. - tribù Stemodieae Benth.).[3] Altre checklist lo posizionano nella famiglia Plantaginaceae Juss..[24] Le apomorfie (condizione modificata di un carattere) morfologiche che potrebbero giustificare la sua circoscrizione nella famiglia delle Orobanchaceae sono: i lobi abassiali della corolla esterni a quelli adassiali, la particolare morfologia dei tricomi e l'infiorescenza di tipo indefinito.[7]
Gruppo della tribù Rehmannieae
La tribù Rehmannieae Rouy, 1909 comprende 2 generi e circa 12 specie:[1][3]
Le specie di questa tribù hanno un portamento "rosulato" con infiorescenze racemose. Il calice è campanulato con 5 lobi ed è diviso nel mezzo. La corolla ha delle forme cilindriche con 5 lobi bilabiati. Gli stami sono 4 con teche separate. L'ovario ha delle forme ovoidi. Lo stilo ha uno stigma bilobo. I frutti sono delle capsule a deiscenza loculicida o setticida.[3]
La posizione tassonomica di questa tribù è problematica. Se l'Angiosperm Phylogeny Group assegna a questo gruppo una posizione "basale"[1], altre checklist descrivono la tribù all'interno della famiglia Rhemanniaceae Reveal[2] oppure nella famiglia Plantaginaceae Juss.[25]
Gruppo della ex famiglia Xylocalyceae
Questo gruppo comprende un solo genere con 4 - 5 specie:[3]
Il portamento delle specie di questo gruppo è subarbustivo con infiorescenze racemose. Le foglie sono subsessili e sono disposte in modo opposto. Il calice è 5-lobato con forme campanulate. La corolla è subruotata con tubo simile ad un imbuto e terminante con 5 lobi uguali. Gli stami sono 4 inclusi nella corolla. Le antere hanno due teche separate, parallele o divergenti con deiscenza per fori apicali. Il frutto cresce completamente racchiuso nel calice indurito. Lo stilo è filiforme con uno stigma capitato.[3]
Genere Brandisia
Le specie di Brandisia hanno un portamento arbustivo con superfici densamente tomentose per peli stellati. Le foglie hanno una disposizione opposta con forme da lanceolate a ovoidi con margini interi o seghettati. Il calice può avere 4 - 5 lobi con forme campanulate. La corolla è bilabiata e densamente villosa. Le antere sono lungamente cigliate. L'ovario ha delle forme globose e lo stilo ha uno stigma clavato.[3]
Il Angiosperm Phylogeny Group posiziona questo genere all'interno della famiglia di questa voce nella posizione di "gruppo fratello" della tribù Rhinantheae. Tradizionalmente è descritto nella famiglia Paulowniaceae Nakai, 1949 (tribù Wightieae).[3][26]
Lo stesso argomento in dettaglio: Generi di Orobanchaceae. Dei due generi appartenenti fin dall'inizio alla famiglia delle Orobanchaceae, il primo (Lathraea - spesso inserito anche nella famiglia Scrophulariaceae) comprende solamente due specie presenti nella flora spontanea italiana (Lathraea squamaria e Lathraea clandestina); sono piante che vivono parassite di altre specie spontanee a portamento arboreo e sono caratterizzate dall'avere rizomi sotterranei molto voluminosi (fino a 5 kg), probabilmente collegati al tipo di parassitismo di queste specie. L'altro genere (Orobanche) comprende un numero più grande di specie spontanee in Italia (circa 40) e sono anche più “seguite” (e studiate) in quanto comprendono diverse specie parassite di colture importanti di interesse agrario.
I vari generi e quindi le specie si distinguono da caratteristiche come la ramosità (o semplicità) del fusto, la presenza (o assenza) di bratteole fiorali, la forma delle squame, della corolla, il tipo di parassitismo (assoluto oppure di tipo “emiparassitico”), la funzione clorofilliana se è presente oppure no, e altro ancora.
Per meglio comprendere ed individuare i vari generi della famiglia (solamente per i generi spontanei della flora italiana) l'elenco seguente utilizza in parte il sistema delle chiavi analitiche[27].
La famiglia di questa voce, in altri testi, può essere chiamata con nomi diversi. L'elenco seguente indica alcuni tra i sinonimi più frequenti. La maggior parte di questi sinonimi sono delle famiglie “declassate”, ossia diventate generi delle Orobanchaceae.[3]
La famiglia più vicina è ovviamente quella delle Scrophulariaceae (dalla quale sono stati trasferiti diversi generi). La tradizionale separazione delle Orobanchace s.s. dalle Scrophulariaceae in quanto le prime sono in possesso di una placentazione parietale, oltre al parassitismo (e semiparassitismo), è stata messa in discussione tra l'altro dall'esistenza di generi come Harveya che sono parassiti ma con una placentazione assile. Le varie specie della famiglia di questa voce si differenziano comunque soprattutto per il particolare aspetto che assumono in quanto piante che si devono adattare alla vita parassitaria: organi adatti ad assumere sostanze da altri individui; morfologia di base più primitiva, meno evoluta; spesso mancanza di organi o funzioni che in altre specie rendono indipendente la pianta (come la produzione di clorofilla).
Queste piante sono interessanti sia dal punto di vista scientifico per capire i vari fenomeni e meccanismi connessi al loro parassitismo, ma anche da un punto di vista più strettamente agronomico per trovare dei mezzi efficaci per bloccare gli ingenti danni prodotti da queste piante alle varie colture infestate.
Qui di seguito sono indicate alcune specie (o generi]) della famiglia delle Orobanchaceae e i loro ospiti abituali:
Il problema che crea questo tipo di parassitismo è abbastanza grave. Ad esempio nell'Italia centro-meridionale per la coltura della fava, questo è uno dei problemi più assillanti.
Molto spesso quando ci si accorge dell'avvenuta infestazione è già troppo tardi. Infatti c'è una forte concordanza tra il ciclo vegetativo dell'ospite e quello del parassita. Quando l'ospite incomincia a fiorire, allora le varie "orobanchaceae" sorgono inaspettatamente dal terreno maturando pure loro i fiori e disseminando per il terreno i loro minutissimi semi per il prossimo attacco.
Liberare i terreni e le colture da queste piante non è facile. Innanzitutto come si è detto la produzione dei semi è copiosissima e bastano pochi semi per propagare la specie; inoltre la semente può sopportare lunghi periodi di quiescenza (a volte anche diversi anni) per cui un terreno, che a prima vista può sembrare libero da questi parassiti, in realtà può essere predisposto ad essere infestato. Infatti appena le condizioni sono adatte (la presenza delle radici dell'ospite) i semi incominciano a germogliare. In questo caso un rimedio sarebbe quello di lasciare il terreno a riposare per almeno 10 anni (o perlomeno non coltivarlo con specie ospiti): i semi senza alcun supporto nutritivo in questo periodo di tempo perderebbero la loro germinabilità. Ma questo ovviamente per motivi economici non è possibile.
Le ricerche scientifiche su questo e altri fenomeni simili di parassitismo sono sempre molto difficili in quanto è praticamente impossibile far germinare in vitro (e quindi in un laboratorio sotto controllo biologico) i semi senza che siano in presenza della pianta ospite. Probabilmente le Orobanchaceae iniziano a germinare solo in presenza di determinati stimoli o sostanze prodotte dalle radici di quel specifico ospite[4].
Non rimane quindi che affidarsi all'esperienza e alla pratica come ad esempio, in caso di nuove culture, affidarsi a sementi con accertate garanzie di purezza.
In caso di carestia o necessità alcune popolazioni del Sahara algerino (i Tuareg) si cibano con i tuberi della Orobanche violacea; mentre altre Orobanche americane vengono consumate dagli indiani dell'Utah e del Nevada[4].
Orobanchaceae Vent., 1799 è una famiglia di piante spermatofite dicotiledoni appartenenti all'ordine delle Lamiales, dall'aspetto di piccole erbacee parassite annuali o perenni.
Džiovekliniai (lot. Orobanchaceae, vok. Sommerwurzgewächse) – magnolijūnų (Magnoliophyta) augalų šeima, kuriai priklauso bechlorofilės žolės, parazituojančios ant gaubtasėklių augalų. Šeimoje yra 25 gentys ir virš 200 rūšių.
Lietuvoje auga šių genčių augalai::
Į Lietuvos raudonąją knygą įrašyti šie džiovekliniai:
De bremraapfamilie (Orobanchaceae) is een plantenfamilie die bekendstaat om haar parasitisme. In Heukels' Flora van Nederland (22ste druk) en de Nederlandse Oecologische Flora omvat deze familie slechts één geslacht: bremraap (Orobanche). Dit geslacht bestaat uit alleen planten die volledig parasitair zijn en dus geen bladgroen bezitten. In de Flora van België, het Groothertogdom Luxemburg, Noord-Frankrijk en de aangrenzende gebieden (3de druk) omvat hij twee geslachten: bremraap en schubwortel (Lathraea).
In het Cronquist systeem (1981) is ook sprake van de familie in een dergelijke omschrijving; de plaatsing daar is in diens orde Scrophulariales.
Volgend op moleculair onderzoek van N.D. Young, K.E. Steiner en C.W DePamphilis (1999) en van R.G. Olmstead, C.W. Depamphilis, A.D. Wolfe, N.D. Young, W.J. Eelisons en P.A. Reeves (2001) werd een groot aantal geslachten uit de helmkruidfamilie (Scrophulariaceae) bij deze familie ingevoegd. Deze geslachten zijn bijna allemaal parasieten of halfparasieten. Alleen het tropische geslacht Lindenbergia is dit niet, maar heeft wel veel andere kenmerken gemeen met de bremraapfamilie in ruimere zin.
In deze nieuwe in ruime zin opgevatte bremraapfamilie is het parasitisme verschillende keren onafhankelijk van elkaar ontstaan, bijvoorbeeld in het geslacht bremraap (Orobanche) en schubwortel (Lathraea). Parasitaire soorten ontstonden steeds weer uit halfparasitaire voorouders.
De overige geslachten:
De bremraapfamilie (Orobanchaceae) is een plantenfamilie die bekendstaat om haar parasitisme. In Heukels' Flora van Nederland (22ste druk) en de Nederlandse Oecologische Flora omvat deze familie slechts één geslacht: bremraap (Orobanche). Dit geslacht bestaat uit alleen planten die volledig parasitair zijn en dus geen bladgroen bezitten. In de Flora van België, het Groothertogdom Luxemburg, Noord-Frankrijk en de aangrenzende gebieden (3de druk) omvat hij twee geslachten: bremraap en schubwortel (Lathraea).
In het Cronquist systeem (1981) is ook sprake van de familie in een dergelijke omschrijving; de plaatsing daar is in diens orde Scrophulariales.
Volgend op moleculair onderzoek van N.D. Young, K.E. Steiner en C.W DePamphilis (1999) en van R.G. Olmstead, C.W. Depamphilis, A.D. Wolfe, N.D. Young, W.J. Eelisons en P.A. Reeves (2001) werd een groot aantal geslachten uit de helmkruidfamilie (Scrophulariaceae) bij deze familie ingevoegd. Deze geslachten zijn bijna allemaal parasieten of halfparasieten. Alleen het tropische geslacht Lindenbergia is dit niet, maar heeft wel veel andere kenmerken gemeen met de bremraapfamilie in ruimere zin.
In deze nieuwe in ruime zin opgevatte bremraapfamilie is het parasitisme verschillende keren onafhankelijk van elkaar ontstaan, bijvoorbeeld in het geslacht bremraap (Orobanche) en schubwortel (Lathraea). Parasitaire soorten ontstonden steeds weer uit halfparasitaire voorouders.
Snylterotfamilien er ein familie med tofrøbladingar som omfattar om lag 2060 arter i 99 slekter. Dei finst over heile verda, og i Noreg er åtte slekter viltveksande. Mange av desse har tidlegare vore rekna til maskeblomsterfamilien, men genetisk forsking har vist at dei står nærare snyletrotfamilien.
Snylterotfamilien er ein familie med tofrøbladingar som omfattar om lag 2060 arter i 99 slekter. Dei finst over heile verda, og i Noreg er åtte slekter viltveksande. Mange av desse har tidlegare vore rekna til maskeblomsterfamilien, men genetisk forsking har vist at dei står nærare snyletrotfamilien.
Slekter i Noreg Marimjelleslekta (Melampyrum) Raudtoppslekta (Odontites) Engkallslekta (Rhinanthus) Snylterotslekta (Orobanche) Myrkleggslekta (Pedicularis) Svarttoppslekta (Bartsia) Skjelrotslekta (Lathraea) Augetrøst (Euphrasia) Nokre slekter utanom Noreg Castilleja (Indian Paintbrush)Snylterotfamilien (Orobanchaceae) er en plantefamilie i ordenen Lamiales. Den omfatter ca. 2 000 arter fordelt på 99 planteslekter. I ny systematikk føres slektene med halvsnyltere og helsnyltere fra den tradisjonelle maskeblomstfamilien til denne familien.
Denne botanikkrelaterte artikkelen er foreløpig kort eller mangelfull, og du kan hjelpe Wikipedia ved å utvide den. Snylterotfamilien (Orobanchaceae) er en plantefamilie i ordenen Lamiales. Den omfatter ca. 2 000 arter fordelt på 99 planteslekter. I ny systematikk føres slektene med halvsnyltere og helsnyltere fra den tradisjonelle maskeblomstfamilien til denne familien.
Zarazowate (Orobanchaceae Vent.) – rodzina roślin należących do rzędu jasnotowców (Lamiales). Do rodziny zarazowatych należy blisko 100 rodzajów roślin (we florze Polski jest 9) liczących ok. 2 tysiące gatunków. W dawniejszych systemach klasyfikacyjnych wiele z nich zaliczano do rodziny trędownikowatych Scrophulariaceae sensu lato. Wyodrębnione zostały jako rodzina zarazowatych w wyniku badań filogenetycznych – okazało się, że tworzą odrębny klad, w dodatku bliżej spokrewniony m.in. z jasnotowatymi (Lamiaceae) niż z trędownikowatymi. Zarazowate są rodziną kosmopolityczną – występują na całym świecie. Centra największego ich zróżnicowania to obszar śródziemnomorski, Himalaje, południowa Afryka i zachodnia część Ameryki Północnej. Rośliny tu należące są w większości pasożytami lub półpasożytami korzeniowymi innych roślin. Wiele gatunków traktowanych jest w uprawach jako chwasty, część przedstawicieli rodziny używana jest jako rośliny jadalne, lecznicze i ozdobne[2].
W tradycyjnych systemach do końca XX wieku zarazowate były rodziną obejmującą wyłącznie bezzieleniowe pasożyty z rodzajów Orobanche, Cistanche, Conopholis, Epifagus i Hyobanche. Liczne rodzaje pasożytów fotosyntezujących włączane były do szeroko ujmowanej rodziny trędownikowatych Scrophulariaceae. O połączeniu tych roślin w obrębie rodziny zarazowatych zdecydowało wspólne pochodzenie dowiedzione badaniami molekularnymi[2].
Jedna z rodzin jasnotowców reprezentujących grupę astrowych w obrębie dwuliściennych właściwych. Rodzina jest blisko spokrewniona z paulowniowatymi Paulowniaceae, Mazaceae i Phrymaceae[1]:
jasnotowceOleaceae oliwkowate
Gesneriaceae ostrojowate
Plantaginaceae babkowate
Scrophulariaceae trędownikowate
Byblidaceae byblisowate
Linderniaceae linderniowate
Pedaliaceae połapkowate, sezamowate
Acanthaceae akantowate
Bignoniaceae bignoniowate
Lentibulariaceae pływaczowate
Verbenaceae werbenowate
Lamiaceae jasnotowate
Paulowniaceae paulowniowate
Orobanchaceae zarazowate
Gromada okrytonasienne (Magnoliophyta Cronquist), podgromada Magnoliophytina Frohne & U. Jensen ex Reveal, klasa Rosopsida Batsch, podklasa jasnotowe (Lamiidae Takht. ex Reveal), nadrząd Lamianae Takht., rząd jasnotowce (Lamiales Bromhead), rodzina zarazowate (Orobanchaceae Vent.)[3].
Zarazowate (Orobanchaceae Vent.) – rodzina roślin należących do rzędu jasnotowców (Lamiales). Do rodziny zarazowatych należy blisko 100 rodzajów roślin (we florze Polski jest 9) liczących ok. 2 tysiące gatunków. W dawniejszych systemach klasyfikacyjnych wiele z nich zaliczano do rodziny trędownikowatych Scrophulariaceae sensu lato. Wyodrębnione zostały jako rodzina zarazowatych w wyniku badań filogenetycznych – okazało się, że tworzą odrębny klad, w dodatku bliżej spokrewniony m.in. z jasnotowatymi (Lamiaceae) niż z trędownikowatymi. Zarazowate są rodziną kosmopolityczną – występują na całym świecie. Centra największego ich zróżnicowania to obszar śródziemnomorski, Himalaje, południowa Afryka i zachodnia część Ameryki Północnej. Rośliny tu należące są w większości pasożytami lub półpasożytami korzeniowymi innych roślin. Wiele gatunków traktowanych jest w uprawach jako chwasty, część przedstawicieli rodziny używana jest jako rośliny jadalne, lecznicze i ozdobne.
Orobanchaceae ⇒ do grego, orobankon, a família das Orobancáceas[1] tem como autoridade descritiva Étienne Pierre Ventenat (1799), cuja abreviatura padrão é Vent. Possui representantes parasitas que matam seus hospedeiros.[2]
Orobanchaceae é uma família de plantas angiospérmicas (plantas com flor), pertencente à ordem Lamiales.[4]
Com uma distribuição Cosmopolita, a família possui 60 gêneros distribuídos em 1.700 espécies.
Em sua grande maioria tem folhas opostas, filotaxia alternas ou verticiladas, sem a presença de estípulas e com margem das folhas inteira ou serreadas. As inflorescências são racemosas: possuem flores vistosas, bissexuadas, zigomorfas, diclamídeas; o cálice é gamossépalo do tipo aberto ou imbricada; a corola é pentâmara, gamopétala, geralmente bilabiada, com prefloração imbricada; os estames são 4, com as anteras rimosas; o ovário é súpero unilocular ou bicarpelar e com uma placentação parietal ou bilocular. O fruto é do tipo cápsula deiscente.[5]
A classificação mais recente para a ordem Lamiales (APG III)[6] inclui os grupos taxonômicos das asterídeas, dicotiledóneas, além das Scrophulariales. Anteriormente, a família incluia exclusivamente indivíduos holoparasitas do gênero Orobanche e alguns outros gêneros relacionados. Atualmente, análises de filogenia molecular contribuíram muito para o entendimento das relações filogenéticas de Orobanchaceae, resultando na expansão da família, que hoje inclui todos os hemiparasitas e alguns holoparasitas que pertenciam Scrophulariaceae, como Lindenbergia, gênero que possui 15 espécies e é o único com representantes autotróficos.[7] Recentemente, Rehmannia, que inclui dois gêneros não parasitas e era considerado grupo irmão de Orobanchaceae, se fundiu ao grupo. Alguns gêneros que pertencem a Orobanchaceae são: Castilleja, com cerca de 200 espécies; Pedicularis, com 800 espécies; Agalinis, contendo, por sua vez, 95 espécies. Membros totalmente parasitas de Orobanchaceae incluem: Orobanche, com 150 espécies, e Epifagus, que contém apenas uma espécie: E. virginiana.[8]
Para o Brasil temos o registro de 10 gêneros, sendo eles: Agalinis, Bartsia, Buchnera, Castilleja, Escobedia, Esterhazya, Malesma, Nothochilus, Parentucellia e Physocalyx totalizando 50 espécies em todos domínios fitogeográficos.[5]
São ervas ou arbustos, lianas, raramente árvores, perenes ou anuais com estilos de vidas parasitas (hemiparasitas ou holoparasitas).[5]
Sua distribuição geográfica está em todo território brasileiro, tendo como ocorrência as regiões: Norte, Nordeste, Centro-Oeste, Sudeste e o Sul.[5]
Há registro em todos domínios fitogeográficos, principalmente em fitofisionomias não florestais, como áreas antropizadas, fitofisionomias de Cerrado e afloramentos rochosos.[5]
Mundial, com exceção da Antártica. Encontrada principalmente nas regiões de clima temperado da Eurásia, América do Norte, América do Sul, Austrália, Nova Zelândia e África.
As espécies do gênero Striga apresentam um grande problema econômico em plantações da América Latina e Central, no Oeste e Leste da África, e até de algumas regiões da Ásia.[9] No Brasil, foi observado parasitando principalmente monocultura de milho e arroz.[10]
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
.JPG)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
.jpg)
_Negev.jpg)
.jpg)
_in_Hyderabad,_AP_W_IMG_9825.jpg)
_at_Gandipet,_Hyderabad,_AP_W_IMG_9197.jpg)
.jpg)
.jpg)
_(5929539923).jpg)
_%26_Bee_(7164734095).jpg)
.jpg)
.jpg)
_IMG_9937.jpg)
_IMG_7977.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
|url= (ajuda) Orobanchaceae ⇒ do grego, orobankon, a família das Orobancáceas tem como autoridade descritiva Étienne Pierre Ventenat (1799), cuja abreviatura padrão é Vent. Possui representantes parasitas que matam seus hospedeiros.
Glej besedilo.
Pojalnikovke (znanstveno ime Orobanchaceae) so družina rastlin iz reda ustnatičevci (Lamiales), ki zajema več kot 200 vrst. Mnoge rastline iz te družine so nekoč šteli v družino črnobinovk. So prave zajedavke; so rumenkasto, rjavkasto, vijoličasto ali belo obarvane, ker ne vsebujejo zelenila, saj nimajo klorofila (razen hemiparazitskih vrst).
Rastline so večinoma enoletnice, nekatere pa so trajnice.
Pojalnikovke so razširjene zlasti v zmernem podnebju Evrazije, pa tudi v Južni Ameriki, delih Avstralije in Nove Zelandije. Obstaja tudi nekaj tropskih vrst. Največji rod pojalnik (Orobanche) z okoli 140 vrstami, je dokaj pogost v vseh zmernih predelih Evrazije. V ostalem delu sveta pa je rod slabo zastopan.
Rastline iz družine pojalnikovk so zajedavske; so bodisi holoparaziti ali hemiparaziti. Gre za zelnate rastline, ki zajedajo na koreninah gostiteljske rastline. Holoparazitske vrste ne vsebujejo klorofila in zato ne izvajajo fotosinteze; zato so popolnoma odvisne od svojega gostitelja. Hemiparazitske vrste so zmožne fotosinteze, vendar so kljub temu zajedavske; nekoč so jih šteli med črnobinovke.
Nekatere vrste so vezane na natančno določenega gostitelja, nekatere na določeno skupino (na primer družino), tretje so manj izbirčne.
Le redke vrste posedujejo izrazitejši koreninski sistem. Namesto njega imajo zgoščeno skupino kratkih, debelih korenin ali pa velik, enostaven ali sestavljen odebeljen organ. Pojalnikovke so preko svojih korenin povezane s koreninami gostiteljske rastline in na ta način srkajo iz gostitelja hranilne snovi.
Nad tlemi se dviga običajno enostavno, pokončno steblo z rjavimi luskolisti in ovršnim cvetjem. Listi so majhni, mesnati in sedeči. Pri vrsti Lathrea squamarija (lusenec) se pod zemljo razrašča korenika, ki nosi mesnate, belkaste luskoliste.
Cvetovi so somerni, dvospolni in združeni v grozdasta ali klasasta socvetja. Čaša je sestavljena iz petih zraslih čašnih listov, ki oblikujejo dvo- do peterozoba čašno cev. Venec je dvoustnat, sestavljen iz petih zraslih venčnih listov.
Prašniki so štirje (dva daljša, dva krajša), prirasli so na venčno cev malo pod polovico dolžine. Peti prašnik je bodisi spremenjen v staminodij ali pa ga spolh ni. Plodnica je nadrasla, sestavljena iz dveh plodnih listov. Vrat pestiča je en sam.
Plod je glavica, ki se odpira z dvema loputama in vsebuje zelo številna drobna semena, z endospermom in majhnim kalčkom.
Semena pojalnikov (Orobranche) in večine drugih rodov so zelo majhna in lahka, semena lusenca (Lathrea) pa so večinoma večja. Ker je večina pojalnikov enoletnih, kaže, da so majhna semena, proizvedena v velikih količinah, prilagoditev, ki poveča verjetnost, da seme najde ustreznega gostitelja. Taka semena se zelo uspešno razširjajo z vetrom.
Družina nima posebnega gospodarskega pomena, razen da so lahko nekatere vrste v toplih predelih zmernega pasu trdovraten plevel med gojenimi rastlinami. V Sredozemlju na primer vrsta krpati pojalnik (Orobranche crenata) pogosto napade nasade fižola in občutno zmanjša pridelek.
Pojalnikovke (znanstveno ime Orobanchaceae) so družina rastlin iz reda ustnatičevci (Lamiales), ki zajema več kot 200 vrst. Mnoge rastline iz te družine so nekoč šteli v družino črnobinovk. So prave zajedavke; so rumenkasto, rjavkasto, vijoličasto ali belo obarvane, ker ne vsebujejo zelenila, saj nimajo klorofila (razen hemiparazitskih vrst).
Rastline so večinoma enoletnice, nekatere pa so trajnice.
Snyltrotsväxter (Orobanchaceae) är en familj med trikolpater som omfattar ungefär 2060 arter i 99 släkten. De förekommer i hela världen och i Sverige finns ett flertal släkten representerade. Många av dessa har tidigare förts till lejongapsväxterna (Scrophulariaceae), men genetisk forskning har visat att de hör hemma bland snyltrotsväxterna. Många snyltrotsväxter är parasiter eller halvparasiter.
Wikimedia Commons har media som rör Snyltrotsväxter.
Snyltrotsväxter (Orobanchaceae) är en familj med trikolpater som omfattar ungefär 2060 arter i 99 släkten. De förekommer i hela världen och i Sverige finns ett flertal släkten representerade. Många av dessa har tidigare förts till lejongapsväxterna (Scrophulariaceae), men genetisk forskning har visat att de hör hemma bland snyltrotsväxterna. Många snyltrotsväxter är parasiter eller halvparasiter.
Canavar otugiller (Orobanchaceae), Lamiales takımına ait bir familyadır. Yaklaşık 90 kadar cinste toplanmış çoğu asalak bitkilerdir.
İki çenekliler ile ilgili bu madde bir taslaktır. Madde içeriğini geliştirerek Vikipedi'ye katkıda bulunabilirsiniz. Canavar otugiller (Orobanchaceae), Lamiales takımına ait bir familyadır. Yaklaşık 90 kadar cinste toplanmış çoğu asalak bitkilerdir.
Раніше до родини Orobanchaceaes включали лише голопаразитних представників, проте нині її обсяг значно змінився за рахунок включення цілої низки родів, для представників яких характерний геміпаразитизм і які раніше відносили здебільшого до Scrophulariaceae Juss. Інколи Orobanchaceae також включали до складу Scrophulariaceae s.l. [2]
Найвідоміші представники у флорі України:
(OROBANCHACEAE) ФЛОРИ УКРАЇНИ // Інститут ботаніки імені М.Г. Холодного НАН України, ISSN 0372-4123. Укр. ботан. журн., 2013, т. 70, № 5 609
palynology@ukr.net
Orobanchaceae, danh pháp khoa học của một họ thực vật có hoa, trong tiếng Việt gọi là họ Cỏ chổi hoặc họ Lệ đương, thuộc bộ Hoa môi (Lamiales), với khoảng 69 chi và trên 2.000 loài. Nhiều chi trong họ này trước đây đã được đưa vào trong họ Huyền sâm (Scrophulariaceae) nghĩa rộng. Tất cả các chi trong họ này cùng nhau tạo ra một nhóm đơn ngành và tạo thành một họ riêng biệt.
Đây là một họ phổ biến rộng khắp trên toàn thế giới, ngoại trừ Nam Mỹ, các khu vực thuộc Australia và New Zealand. Họ này chủ yếu tìm thấy tại khu vực ôn đới của đại lục Á-Âu và chỉ có rất ít loài thuộc về vùng nhiệt đới châu Phi và châu Mỹ.
Các loài thực vật này là ký sinh toàn phần hoặc bán ký sinh, chúng là các loại thực vật thân thảo một năm hay lâu năm sống trên rễ của các cây chủ. Các loài ký sinh toàn phần không có chất diệp lục (chlorophyll) và không tự thực hiện công việc quang hợp. Các loài bán ký sinh (được chuyển từ họ Scrophulariaceae) có khả năng quang hợp, trong khi có thể sống ký sinh.
Chỉ có một số ít loài có hệ thống bộ rễ lớn. Ở phần lớn các loài có các rễ ngắn và phồng to hay một cơ quan phồng to, thuộc dạng đơn hay hợp. Các rễ này gắn vào cây chủ bằng các giác mút có móc để chuyển các chất dinh dưỡng từ cây chủ sang chúng.
Chúng có các lá suy giảm không có cuống, trông giống như các vảy mọng nước. Các vảy nhỏ mọc so le này thuộc dạng lá đơn, hình mác, thuôn dài hay bầu dục.
Các hoa lưỡng tính là loại đối xứng hai bên và mọc thành cành hay cụm hoa hoặc mọc đơn trên đỉnh ngọn của thân cây thanh mảnh. Đài hoa hình ống được tạo thành từ 2-5 cánh hợp nhất. Năm cánh hoa hai môi hợp nhất tạo thành tràng hoa. Môi trên là loại 2 thùy, môi dưới là 3 thùy. Có hai nhị hoa dài và hai nhị hoa ngắn trên các chỉ nhị thanh mảnh, lồng vào phía dưới của ống tràng hoa giữa hay ở gốc của tràng hoa, mọc so le với các thùy của ống. Nhị hoa thứ năm hoặc là vô sinh hoặc là không có. Các bao phấn nứt ra theo các khe hở dọc. Nhụy hoa là một tế bào. Bầu nhụy hoa lớn. Hoa được thụ phấn nhờ côn trùng.
Quả của chúng là loại quả nang dễ nứt, không có cùi thịt, một ngăn với nhiều hạt rất nhỏ có nội nhũ. Chúng được gió phát tán đi xa, làm gia tăng cơ hội tìm thấy cây chủ mới của chúng.
Các loài cây này có màu ánh vàng, ánh nâu, ánh tía, hoặc trắng nhưng không có màu lục, ngoại trừ một vài loài bán ký sinh.
Họ này không có giá trị kinh tế, thậm chí một vài loài còn là nguy hiểm cho các loại cây trồng.
Lathraea theo truyền thống được đặt trong họ Orobanchaceae, nhưng một số chứng cứ gần đây cho rằng nó nên được chuyển sang họ Huyền sâm (Scrophulariaceae).
Orobanchaceae, danh pháp khoa học của một họ thực vật có hoa, trong tiếng Việt gọi là họ Cỏ chổi hoặc họ Lệ đương, thuộc bộ Hoa môi (Lamiales), với khoảng 69 chi và trên 2.000 loài. Nhiều chi trong họ này trước đây đã được đưa vào trong họ Huyền sâm (Scrophulariaceae) nghĩa rộng. Tất cả các chi trong họ này cùng nhau tạo ra một nhóm đơn ngành và tạo thành một họ riêng biệt.
Đây là một họ phổ biến rộng khắp trên toàn thế giới, ngoại trừ Nam Mỹ, các khu vực thuộc Australia và New Zealand. Họ này chủ yếu tìm thấy tại khu vực ôn đới của đại lục Á-Âu và chỉ có rất ít loài thuộc về vùng nhiệt đới châu Phi và châu Mỹ.
Các loài thực vật này là ký sinh toàn phần hoặc bán ký sinh, chúng là các loại thực vật thân thảo một năm hay lâu năm sống trên rễ của các cây chủ. Các loài ký sinh toàn phần không có chất diệp lục (chlorophyll) và không tự thực hiện công việc quang hợp. Các loài bán ký sinh (được chuyển từ họ Scrophulariaceae) có khả năng quang hợp, trong khi có thể sống ký sinh.
Chỉ có một số ít loài có hệ thống bộ rễ lớn. Ở phần lớn các loài có các rễ ngắn và phồng to hay một cơ quan phồng to, thuộc dạng đơn hay hợp. Các rễ này gắn vào cây chủ bằng các giác mút có móc để chuyển các chất dinh dưỡng từ cây chủ sang chúng.
Chúng có các lá suy giảm không có cuống, trông giống như các vảy mọng nước. Các vảy nhỏ mọc so le này thuộc dạng lá đơn, hình mác, thuôn dài hay bầu dục.
Các hoa lưỡng tính là loại đối xứng hai bên và mọc thành cành hay cụm hoa hoặc mọc đơn trên đỉnh ngọn của thân cây thanh mảnh. Đài hoa hình ống được tạo thành từ 2-5 cánh hợp nhất. Năm cánh hoa hai môi hợp nhất tạo thành tràng hoa. Môi trên là loại 2 thùy, môi dưới là 3 thùy. Có hai nhị hoa dài và hai nhị hoa ngắn trên các chỉ nhị thanh mảnh, lồng vào phía dưới của ống tràng hoa giữa hay ở gốc của tràng hoa, mọc so le với các thùy của ống. Nhị hoa thứ năm hoặc là vô sinh hoặc là không có. Các bao phấn nứt ra theo các khe hở dọc. Nhụy hoa là một tế bào. Bầu nhụy hoa lớn. Hoa được thụ phấn nhờ côn trùng.
Quả của chúng là loại quả nang dễ nứt, không có cùi thịt, một ngăn với nhiều hạt rất nhỏ có nội nhũ. Chúng được gió phát tán đi xa, làm gia tăng cơ hội tìm thấy cây chủ mới của chúng.
Các loài cây này có màu ánh vàng, ánh nâu, ánh tía, hoặc trắng nhưng không có màu lục, ngoại trừ một vài loài bán ký sinh.
Họ này không có giá trị kinh tế, thậm chí một vài loài còn là nguy hiểm cho các loại cây trồng.
Orobanchaceae Vent. (1799), nom. cons.
Синонимы
Зарази́ховые (лат. Orobancháceae) — семейство двудольных растений. Согласно системе классификации APG II (2003) Заразиховые включены в порядок Ясноткоцветные (Lamiales) в составе группы эвастериды I.
Ранее эта группа растений некоторыми авторами включалась в семейство Геснериевые (Gesneriaceae) в ранге подсемейства.
Представители семейства — травянистые растения-паразиты. Растут чужеядно на корнях других растений, с которыми срастаются вздутыми основаниями своих бесцветных, буроватых, бледно-жёлтых, розоватых или синеватых стеблей.
Листья чешуйчатые, мелкие.
Цветки собраны в кистях или колосьях; чашечка пятизубчатая или пятилопастная или двугубая вследствие недоразвития одного чашелистика и сращения двух боковых попарно; венчик двугубый; четыре двусильных тычинки; завязь одногнёздная, многосемянная; семяпочки обратные, с одним покровом; зародыш недоразвитый.
Плод — двустворчатая коробочка.
Около 1600 видов, до 89[2] родов, в умеренных климатах Европы, Северной Америке, Азии и Северной Африке.
В европейской части России встречаются виды родов Заразиха (Orobanche L.) и Волчок (Phelypaea L.), встречается и мытник.[3]
В Казахстане встречаются виды родов Заразиха (Orobanche) и Цистанхе (Cistanche)[4][значимость факта?].
Некоторые роды:[5]
Зарази́ховые (лат. Orobancháceae) — семейство двудольных растений. Согласно системе классификации APG II (2003) Заразиховые включены в порядок Ясноткоцветные (Lamiales) в составе группы эвастериды I.
Ранее эта группа растений некоторыми авторами включалась в семейство Геснериевые (Gesneriaceae) в ранге подсемейства.
列當科（学名：Orobanchaceae）是真双子叶植物脣形目中的一科，在此以下有二十五個屬，以及超過二百個種。目前有數個屬，傳統上是被分類於廣義的玄參科下，但根據 APG II、APG III，則被歸類至本科，這些屬形成一個單系群。
本科植物為廣泛分布型的植物，主要生長於歐亞大陸的溫帶地區，還有南美洲、北美洲、澳洲的某些部分、紐西蘭、熱帶非洲。
本科的植物除了鐘萼草屬[1]及地黃屬[2]為非寄生性植物，其餘的各屬可以分為全寄生或半寄生植物。本科的植物為一年生或多年生的草本植物。它們會生長於宿主的根部。全寄生的種類會完全寄生於宿主，且沒有葉綠素不能進行光合作用。而半寄生的種類（多是自傳統上玄參科轉移而來）是能夠進行光合作用，而且寄生在宿主身上，但若無宿主時亦可以自己進行光合作用合成營養所需，本科的這類兼性寄生與非寄生植物，在傳統上多是被分於玄參科。
寄生植物藉由吸器附著到宿主以吸取營養，只有半寄生植物具有額外的根系(類似一般非寄生植物的根系)。本科大部份的全寄生植物具有短而肥大的根或膨大的吸器，這可能為簡單型的(僅具根或吸器)或是複合式的(同時具根及吸器)。
半寄生植物的花為脣形 (兩側對稱)，並排列成總狀或穗狀 (極少為單生)花序。管狀的花萼由2至5片萼片組成，花冠則由五枚花瓣合生成為脣形花，上脣具2枚花瓣(合生)，下脣則有3枚。雄蕊4枚，2枚具較長花絲，2枚為較短花絲，花絲的基部自冠筒中部以下(至基部)黏合於筒壁(花冠內壁)，或僅著生於冠筒基部，這些雄蕊與花冠的裂瓣互生(位置相對，即著生於花冠裂瓣之間)，通常第5枚雄蕊退化或者完全闕如；雄蕊成熟時，作縱向開裂。子房為上位子房(花下位)。
果實為單室蒴果，其間為許多極小、具胚乳的種子，種子藉由風力傳播，以增加找到新宿主的機會。
本科植物的傳粉者為昆蟲或鳥類，例如：美洲的火焰草屬 (Castilleja) 的植物之傳粉者可為蜂鳥。
中國產的列當科植物[5]被分為列當族 (tribe Orobancheae) 與藨寄生族 (tribe Gleadovieae Popov)。下列為選列的屬，中國產者見注釋。
肉蓯蓉屬、列當屬、草蓯蓉屬、野菰屬等4個屬被分在列當族中，主要的分類依據是「花序為總狀或穗狀，分枝少，或極少例子為花單生，花朵著生位置遠遠超過土壤表面；具有1輪或2輪的機械组織」。[5]
豆列當屬、藨寄生屬、假野菰屬、黃筒花屬等4個中國產的屬被歸類在藨寄生族，其花序亞頭狀或亞繖房狀 (近似頭狀、繖房狀)，花序上的花著生於接近地表處，無機械組織。[5]
傳統上，齒鱗草屬植物被歸在列當科，較近的分類學者則認為應被列在玄參科 Tozzia 屬附近。[6]
Zhang, Z.-y.(張志耘) & Tzvelev, N. N. 1998. OROBANCHACEAE. in: Flora of China 18: 229–243.
列當科（学名：Orobanchaceae）是真双子叶植物脣形目中的一科，在此以下有二十五個屬，以及超過二百個種。目前有數個屬，傳統上是被分類於廣義的玄參科下，但根據 APG II、APG III，則被歸類至本科，這些屬形成一個單系群。
.jpg)
ハマウツボ科 (Orobanchaceae) は、双子葉植物の科のひとつ。アジアとヨーロッパの温帯地方を中心に分布する。
ほとんどが程度の差はあるが寄生植物で(例外は後述)、葉が退化して鱗状の痕跡になっているものがかなりある。日本にもナンバンギセル、ハマウツボなど数種が分布している。
従来の分類（クロンキスト体系等）ではおよそ15属180種ほど（すべて全寄生）からなるとされていた。以下に属を示す：
新しいAPG植物分類体系では、従来はゴマノハグサ科とされていた次の属（多くは半寄生、一部全寄生、ただし二属Lindenbergia・Rehmanniaは独立栄養）もハマウツボ科に移しており、全体で70属ほどとなっている。
この項目は、植物に関連した書きかけの項目です。この項目を加筆・訂正などしてくださる協力者を求めています（プロジェクト:植物／Portal:植物）。 ハマウツボ科 (Orobanchaceae) は、双子葉植物の科のひとつ。アジアとヨーロッパの温帯地方を中心に分布する。
ほとんどが程度の差はあるが寄生植物で(例外は後述)、葉が退化して鱗状の痕跡になっているものがかなりある。日本にもナンバンギセル、ハマウツボなど数種が分布している。
열당과(列當科, 학명: Orobanchaceae 오로방카케아이[*])는 꿀풀목의 과이다.[1]
북반구의 온대를 중심으로 널리 분포하고 있으며, 세계적으로 약 14속의 180여 종 가량이 알려져 있는데, 한국에는 야고속·오리나무더부살이속·초종용속 등의 5속 5종 정도가 자란다.
모두 다른 식물의 뿌리에 기생하는 초본으로서, 곧게 뻗는 줄기에는 비늘 모양의 작은잎이 어긋나면서 빽빽하게 달려 있다. 꽃은 좌우대칭인 양성화로, 잎겨드랑이에 1개씩이 달려 수상꽃차례를 이룬다. 꽃부리는 5갈래로 나뉘어 다소 입술 모양이 된다. 수술은 4개인데, 그 중 2개는 길고 2개는 짧다. 씨방은 상위로, 2개 또는 3개의 심피로 이루어져 있으며 안에는 1개의 방이 있다. 열매는 삭과로 보통 꽃밥에 싸여 있는데, 특히 씨는 숙주 뿌리에 붙었을 때에만 싹이 튼다.
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
_Negev.jpg)
